Suprotno raširenom mišljenju, stacionarne kamere ne prate saobraćaj stotinama metara unapred. One imaju jasno definisanu zonu merenja u kojoj registruju brzinu vozila i fotografišu prekršaj.
Jedan od najrasprostranjenijih sistema u Evropi, GATSO RT4, meri brzinu na udaljenosti od približno 10 do 100 metara. Tek kada vozilo uđe u taj raspon, uređaj može da evidentira prekršaj. To znači da činjenica da ste kameru primetili 300 ili 400 metara ranije ne znači da vas je ona već tada snimila.
Naravno, to ne znači da se isplati kočiti u poslednjem trenutku. Ako u zonu merenja uđete brže od dozvoljene brzine, kamera će zabeležiti prekršaj bez obzira na to što ste počeli da usporavate nekoliko metara pre nje.
Dodatnu zabunu stvara to što vozači često mešaju fiksne kamere sa policijskim radarima i laserskim meračima brzine.
Dok stacionarne kamere rade unutar unapred određene zone, prenosni radari i laserski uređaji koje koristi policija mogu da mere brzinu na znatno većim udaljenostima. Zato pravila koja važe za kamere postavljene pored puta ne važe nužno i za policijske kontrole.
Još jedna česta nedoumica odnosi se na znak koji upozorava na kontrolu brzine. Mnogi veruju da postoji propisana udaljenost između znaka i kamere, ali takvo pravilo zapravo ne postoji.
Položaj znaka određuje se u zavisnosti od vrste puta, preglednosti i saobraćajnih uslova, pa razmak može da se razlikuje od jedne lokacije do druge. Njegova svrha je da upozori vozače na kontrolu i podstakne ih da na vreme prilagode brzinu, a ne da ih iznenadi neposredno pred kamerom, piše Jutarnji list.
Na kraju, odgovor na pitanje koje zanima većinu vozača prilično je jednostavan. Kamera vas neće snimiti čim je ugledate u daljini, ali vam neće ni oprostiti prekoračenje brzine ako u njenu zonu merenja uđete prebrzo. Zato je najsigurnije rešenje da vozite u skladu sa ograničenjem, umesto da se oslanjate na kočenje u poslednjem trenutku.
Komentari (0)