Ovaj novi mehanizam, kojim se uvodi sistem naplate prekogranične takse na emisije ugljen-dioksida za robu koja ulazi na tržište EU, već je u prva dva meseca izazvao ozbiljne potrese u srpskoj privredi. Prema našim saznanjima, od početka godine do kraja februara EPS nije izvezao nijedan kilovat električne energije u Evropsku uniju, dok su kompanije iz energetski intenzivne industrije zabeležile pad izvoza od čak 27 odsto.

Ovi podaci potvrđuju upozorenja stručnjaka koji su ranije naglašavali da Srbija nije na vreme pronašla način da ispuni klimatske ciljeve i obaveze preuzete Pariskim sporazumom i Sofijskom deklaracijom. Zbog toga će cilj smanjenja emisija za 33 odsto do 2030. godine u odnosu na nivo iz 1990. za našu zemlju biti veoma teško dostižan, a troškovi koji slede mogli bi biti izuzetno visoki.

Sama taksa se obračunava po toni emitovanog ugljen-dioksida, ali i drugih štetnih gasova, a njena cena nije fiksna. Tokom prošle godine iznosila je između 80 i 90 evra po toni. Upravo tu se otvara problem za domaću ekonomiju, jer izvoznici čelika, aluminijuma, cementa, đubriva i električne energije moraju da plate ovu obavezu, što povećava cenu njihovih proizvoda i direktno utiče na smanjenje konkurentnosti na evropskom tržištu.

Da je konkurentnost zaista oslabila potvrđuju i naša saznanja, koja su nam potvrdili u EPS-u i u Asocijaciji srpske energetski intenzivne industrije (ASEII).

  • Od 1. januara 2026. godine „Elektroprivreda Srbije“ nije izvozila električnu energiju u Evropsku uniju. CBAM je uticao na narušavanje konkurentnosti na tržištu EU, a po aktuelnoj ceni CO2 od 75 evra i emisionom faktoru od 1,04, trošak za CBAM po megavat-satu bio bi 78 evra - navode iz EPS-a.

To praktično znači da bi električna energija EPS-a na evropskom tržištu bila skuplja upravo za tih 78 evra u odnosu na tržišnu cenu.

Iz Asocijacije srpske energetski intenzivne industrije takođe potvrđuju da je došlo do značajnog pada izvoza njihovih proizvoda u Evropsku uniju.

  • Precizni podaci za svaku kompaniju biće poznati do kraja marta, ali na nivou ASEII pad izvoza od 1. januara do 1. marta je bio 27 posto u poređenju sa istim periodom prošle godine. To je drastično smanjenje koje će se sigurno odraziti na poslovanje ovih kompanija - kažu iz ASEII-a.

Oni objašnjavaju da CBAM formalno plaća kupac u Evropskoj uniji, ali se u praksi taj trošak ugrađuje u cenu proizvoda.

  • Ako cena zbog toga postane previsoka, proizvod gubi konkurentnost i više se ne može plasirati na tržištu. Na taj način proizvođači iz Srbije gube tržišnu poziciju u EU, naročito jer je CBAM na snazi istovremeno sa drugim trgovinskim barijerama, poput kvota za čelik i različitih drugih ograničenja. Osim toga, proizvođači iz Srbije posluju na tržištu EU, ali izvan njenog regulatornog sistema, što stvara dodatne troškove i neizvesnost u odnosu na proizvođače unutar Unije. Dodatnu neizvesnost stvara činjenica da EU CBAM uredba još uvek nije do kraja definisana, pa proizvođači nemaju jasna i stabilna pravila na osnovu kojih bi mogli da planiraju proizvodnju, investicije i izvoz, posebno u kombinaciji sa drugim trgovinskim barijerama - navode iz ASEII-a za NIN.

Fiskalni savet upozorava: Račun od 250 miliona evra u 2026. godini

Na moguće posledice ovakve situacije još u oktobru prošle godine upozorio je Fiskalni savet, prilikom predstavljanja analize o CBAM mehanizmu.

  • Trošak ugljenične takse za izvoznike gvožđa, čelika, aluminijuma, đubriva, cementa i struje u 2026. godini mogao bi da dostigne do 250 miliona evra. Pred najvećim izazovom biće EPS. Primera radi jedan megavat-sat u izvozu trenutno košta oko 100 evra, a ova taksa podići će je za 60, pa će koštati 160 evra. Naše su procene da će troškovi po osnovu plaćanja karbonske takse 2026. godine dostići će oko 200 miliona evra - naveo je Fiskalni savet.

Sve je izvesnije da Srbija, ali i ostale zemlje Zapadnog Balkana, neće moći lako da prate obaveze koje dolaze iz Brisela. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da je Savet EU nedavno formalno usvojio izmene Zakona o klimi, koje obavezuju države članice da do 2040. godine smanje emisije gasova sa efektom staklene bašte za 90 odsto, dok bi do 2050. trebalo da dostignu klimatsku neutralnost.

Ipak, ovaj predlog izazvao je otpor pojedinih evropskih vlada i poslanika u Evropskom parlamentu, posebno iz Italije, Poljske, Mađarske i Češke, koji traže zamrzavanje ili čak ukidanje cene CBAM-a zbog geopolitičkih okolnosti i krize na Bliskom istoku. Cene energije su u međuvremenu naglo porasle, pa se evropska industrija, koja već plaća CO2 između 60 i 80 evra po toni, našla u dodatnom pritisku.

Ipak, poznavaoci prilika smatraju da je malo verovatno da će inicijative iz Italije, Poljske, Mađarske i Češke uspeti da sruše ovaj sistem, pre svega zato što je čitav koncept CBAM-a snažno podržala predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen.

Razlog za takav stav leži u činjenici da bi eventualno ukidanje ili zamrzavanje sistema predstavljalo diskriminaciju za industrije koje su već uložile ogromna sredstva u dekarbonizaciju, pa bi političarima bilo teško da objasne zašto se pravac politike sada menja.

Paradoks u svemu tome je da stroga pravila EU o smanjenju emisija gasova sa efektom staklene bašte za 90 odsto do 2040. i klimatskoj neutralnosti do 2050. ne važe za zemlje poput Kine, ali ni za mnoge države Azije, Afrike i Latinske Amerike. Kina je, na primer, svoj snažan ekonomski rast u velikoj meri zasnovala na uglju, pa su njene emisije još 2019. godine bile veće od ukupnih emisija svih razvijenih zemalja zajedno. Iako je taj udeo poslednjih godina u padu, Peking i dalje predstavlja svojevrsni paradoks u globalnim klimatskim naporima.

Dok Brisel raspravlja, Kina ostaje oslonjena na ugalj

Sa jedne strane, Kina se pozicionira kao globalni lider u proizvodnji i izvozu tehnologija čiste energije i dominira u lancima snabdevanja solarnim panelima, baterijama i električnim vozilima. Sa druge strane, domaća energetska politika jasno pokazuje da ugalj i dalje ima ključnu ulogu u njenom energetskom sistemu. To potvrđuje i Zakon o energiji koji je usvojen prošle godine, a kojim je ugalj definisan kao „osnovna garancija i regulator sistema“ u proizvodnji električne energije.

Takva strategija može ozbiljno da ugrozi globalne planove dekarbonizacije, jer emisije iz Kine, ali i iz drugih zemalja Azije, Afrike i Latinske Amerike, ne mogu ostati izolovane u okviru njihovih teritorija. Zbog toga pojedine članice EU smatraju da bi Evropska komisija na sastanku 19. marta trebalo da razmotri zamrzavanje cene CO2 ili produženje sistema besplatnih kvota.

Nacionalni CBAM i strategija: Hoće li trošak pasti na građane?

Za zemlje Zapadnog Balkana, pa i Srbiju, takva odluka bi kratkoročno donela određeno olakšanje, ali bi dugoročno samo odložila potrebne investicije u modernizaciju energetskih i industrijskih postrojenja. Dodatni izazov predstavlja činjenica da je Srbija od 1. januara uvela i takozvani nacionalni CBAM, odnosno porez na emisije CO2 u iznosu od četiri evra po toni.

Taj novac bi, prema planovima, trebalo da bude iskorišćen za finansiranje modernizacije i smanjenje emisija u domaćoj industriji, ali ostaje otvoreno pitanje da li će prikupljena sredstva biti dovoljna za sve potrebne investicije.

U svakom slučaju, iskustva iz prva dva meseca primene CBAM-a pokazuju da Srbija mora da definiše mnogo jasniju strategiju u oblasti klimatske politike. U suprotnom, trošak ove tranzicije neće snositi samo EPS i kompanije iz energetski intenzivne industrije, već će se njegov teret na kraju preliti na sve poreske obveznike.