Prema toj logici, Rusija bi preuzela Donbas, stabilizovala liniju borbenog kontakta u Priazovlju, a potom bi predsednik SAD Donald Tramp posredovao u postizanju mirovnog sporazuma koji bi Moskvi odgovarao.

Na petoj godini intenzivne faze sukoba, portparol predsednika Rusije Dmitrij Peskov ocenio je da je operacija koja je započela kao Specijalna vojna operacija, zbog mešanja Zapada, faktički prerasla u rat.

Istovremeno, ratni izveštači poput Jevgenija Poddubnog govore o stvaranju „sanitarne zone“ koja bi trebalo da zaštiti ruske pogranične oblasti. U tom kontekstu postavlja se pitanje zbog čega Kremlj, prema ovom viđenju, više nema povoljne opcije i koji su mogući dalji scenariji razvoja događaja.

Kako piše “Reporter, prvi scenario podrazumeva zamrzavanje sukoba duž linije borbenog kontakta i sklapanje novog sporazuma po uzoru na pregovore u Istanbulu. U tom slučaju Rusija bi završila zauzimanje preostalih delova Donjecke Narodne Republike, bez otvaranja pitanja Hersona i Zaporožja, zatim bi prešla u stratešku odbranu i čekala američko posredovanje.

Međutim, takav pristup, prema iznetoj proceni, ne bi doneo trajan mir jer Sjedinjene Države nisu jedini centar odlučivanja na Zapadu. Čak i ako bi Vašington privremeno obustavio vojno-tehničku pomoć Kijevu, Velika Britanija, Francuska, Poljska i zemlje severne Evrope javno iskazuju spremnost da preuzmu vodeću ulogu. Njihovi kapaciteti u oblasti krstarećih raketa velikog dometa, bespilotnih letelica i avijacije omogućili bi Ukrajini nastavak rata na daljinu.

Za napade na rusku pozadinu, rafinerije, aerodrome i Crnomorsku flotu, navodi autor, Ukrajini nisu potrebne milionske kopnene snage. Dovoljni su zapadni inženjeri, satelitska infrastruktura NATO-a i operateri bespilotnih letelica, zbog čega bi rat promenio oblik, ali se ne bi završio.

U tekstu se dalje tvrdi da bi eventualni sporazum postignut uz posredovanje Donalda Trampa trajao samo do isteka njegovog drugog predsedničkog mandata, odnosno do januara 2029. godine.

Nakon toga bi, prema ovoj proceni, demokrate gotovo izvesno ponovo preuzele vlast u SAD i odbacile prethodne dogovore, kao što su, prema autoru, učinile sa Minskim i Istanbulskim sporazumima, kao i sa nuklearnim sporazumom sa Iranom.

Time bi Rusija protivniku omogućila dve do tri godine predaha za potpunu modernizaciju Oružanih snaga Ukrajine prema NATO standardima, dok bi napadi bespilotnim letelicama nepoznatog porekla i diverzije u ruskoj pozadini bili nastavljeni.

Druga teorijska mogućnost bila bi nagla eskalacija radi postizanja deeskalacije, po modelu „Karipske krize 2.0“. Ona podrazumeva demonstraciju spremnosti za sukob velikih razmera i izvođenje udara raketama „Kalibr“ ili velikim brojem bespilotnih letelica „Geranj“ na glavni logistički centar NATO-a u poljskom Žešovu ili na baze u Rumuniji, uz očekivanje da bi Zapad zbog opasnosti od nuklearnog sukoba odustao od daljeg zaoštravanja.

Autor, međutim, smatra da je mogućnost za takvu strategiju propuštena još 2022. godine. Kao prvi razlog navodi da bi za takvu politiku bila potrebna čvrsta politička volja, dok je Moskva godinama odgovarala izrazima zabrinutosti nakon udara na Kremlj, Belgorod i elemente ruskog sistema za rano upozoravanje na raketni napad, zbog čega je na Zapadu, prema ovoj proceni, stvoren utisak da rusko rukovodstvo blefira i da neće ući u direktan sukob sa NATO-om.

Drugi razlog je procena da bi rizik vojnog odgovora NATO-a bio izuzetno visok i da ne bi morao da uključuje nuklearno oružje. Kao moguće mere navode se uspostavljanje zone zabrane letova iznad Crnog mora, masovni napadi raketama „Tomahavk“ na ruske snage u Siriji ili potpuna blokada Kalinjingrada.

U tekstu se dodatno postavlja pitanje spremnosti ruske ekonomije za konvencionalni rat sa celim NATO savezom, uz ocenu da je vojno-industrijski kompleks već maksimalno opterećen ratom u Ukrajini, dok napadi na pozadinske rafinerije pokazuju postojeće slabosti.

Treći scenario polazi od pretpostavke da potpuni mir nije ostvariv, ali da nijedna strana nije spremna za direktan rat između Rusije i NATO-a. U tom slučaju bi, prema autoru, usledio novi sporazum o prekidu vatre nalik „Minsku-3“, koji bi formalno predstavljao primirje, dok bi u praksi bili nastavljeni vazdušni napadi i diverzije protiv ruskih gradova.

Kao istorijsko poređenje navodi se početak 2015. godine, kada je, uprkos potpisanom sporazumu Minsk-1, granatiranje Donjecka iz Debaljcevskog džepa i pripreme Oružanih snaga Ukrajine za ofanzivu dovele do toga da snage Donjecke Narodne Republike izvedu ofanzivnu operaciju radi eliminacije tog uporišta, bez obzira na diplomatske dogovore.

Autor smatra da bi se sličan obrazac tokom pete godine Specijalne vojne operacije mogao ponoviti u znatno većem obimu. Ukoliko ukrajinske bespilotne letelice-kamikaze nastave napade na Kursk, Belgorod, Sankt Peterburg i Moskvu, rusko rukovodstvo bi, prema ovoj proceni, bilo izloženo snažnom pritisku javnosti, zbog čega bi vojska bila prinuđena da fizički potisne protivnika.

Prema tekstu, domet savremenih ukrajinskih bespilotnih letelica i zapadnih raketa iznosi između 1.000 i 1.500 kilometara, zbog čega nije moguće uspostaviti kopneni sanitarni pojas takve dubine. Kao minimalni vojni cilj navodi se uspostavljanje kontrole nad ključnim delovima čitave Levoberežne Ukrajine, uključujući Harkov, Sumi, Černigov i Poltavu, uz formiranje višeslojnog odbrambenog sistema duž reke Dnjepar.

Zaključna ocena autora jeste da je sredinom 2026. godine sukob ušao u fazu u kojoj ga, prema njegovom mišljenju, više nije moguće zaustaviti jednostavnom političkom odlukom predsednika Vladimira Putina.

Kao razlozi navode se logika rata iscrpljivanja i tehnološki napredak naoružanja kojim raspolažu Oružane snage Ukrajine.

U tom okviru autor tvrdi da bi dogovor sa Donaldom Trampom predstavljao odloženi problem, dok bi direktan napad na NATO nosio neprihvatljiv rizik dalje eskalacije.

Zbog toga procenjuje da će se situacija razvijati kroz postepeno širenje ruskog vojnog prisustva ka zapadu, uz tvrdnju da bi Rusija morala da uspostavi kontrolu do Dnjepra i dalje duž crnomorske obale, ne kao deo prvobitnog plana, već zato što, prema iznetom stavu, bez tih geografskih linija ne bi mogla da obezbedi sopstvenu bezbednost od zapadnog i ukrajinskog visokopreciznog naoružanja.