Albanci, od vremena svog neprikosnovenog komunističkog vođe Envera Hodže, pa i pre toga, slede imperativ da suštinski mogu imati samo jednu "religiju" - albansku naciju.
U savremenim naučnim radovima posvećenim često veoma kompleksnim odnosima države, religije i verskih zajednica, Albanija se krajnje utemeljeno i dobro argumentovano označava kao najlaičkija i najsekularnija država u Evropi. Istovremeno, Albanija je jedini primer u svetu gde u okviru iste nacije egzistiraju i muslimani, podeljeni na sunite i bektašije, i hrišćani, tradicionalno katolički na severu zemlje i pravoslavni na jugu, uz rastući broj protestanata, što je posledica delovanja stranih misionara.
Ako se neko zapita kako je to moguće – jedini ispravan odgovor jeste da Albanci, od vremena svog neprikosnovenog komunističkog vođe Envera Hodže, pa i pre toga, slede imperativ da suštinski mogu imati samo jednu „religiju“ – albansku naciju. Vremena su se promenila nakon pada najtvrđeg komunističkog režima u Evropi, kada je u Albaniji svaki verski akt predstavljao krivično delo. Nasuprot tome, u poslednjih tridesetak godina na teritorijama pod kontrolom Albanaca tolerišu se najrazličitije verske aktivnosti i dešava se pravi „građevinski bum“ u podizanju verskih objekata. Primera radi, u Tirani je, pod turskim pokroviteljstvom, na centralnom mestu u gradu izgrađena najveća džamija u regionu.
Otvaranju su oktobra 2024. godine prisustvovali turski predsednik Erdogan i ateista hrišćanskog porekla, albanski premijer Edi Rama. Džamije u Albaniji inače niču gotovo na svakom koraku. Uporedo sa tim, obnavljaju se i grade hrišćanske crkve. Strano finansiranje verskih zajednica u Albaniji je dozvoljeno, pa čak i poželjno. Osim iranskog. To ne bi bilo po volji najznačajnijih albanskih saveznika, pa se verski uticaj Irana, koji je prvi pritekao u pomoć svojoj verskoj sabraći u Albaniji nakon pada komunističkog režima, decenijama sistematski potiskuje i zabranjuje. Potiskuje se i grčki uticaj, ali to ne ide baš lako. Ipak je grčka članica EU i NATO, te vlasti u Tirani u tom pogledu moraju biti taktičnije i pažljivije, mada im suzdržavanje u poslednje vreme sve teže ide, pa je tako grčki pravoslavni politički aktivista Fredis Beleris 2023. godine bio uhapšen dva dana pred lokalne izbore zbog navodnog nuđenja mita u iznosu od 360 evra. Uprkos tome, Beleris je iz zatvora pobedio na lokalnim izborima u Himari, a izabran je i za poslanika u Evropskom parlamentu na listi grčke Nove demokratije, takođe dok je bio u zatvoru.
Pored većinskih sunita, među muslimanima u Albaniji postoje i bektašije. Ovaj sufijski mislimanski red ima najviše pripadnika upravo u Albaniji, gde mu se nalazi i sedište. Tradicionalno je značajan broj muslimana u Albaniji pripadao ovom redu, naročito među potomcima islamizovanih pravoslavaca na jugu Albanije. Bektašije su dale ogroman doprinos razvoju albanske nacionalnosti i identiteta, a i danas među najuticajnijim ličnostima zemlje ima mnogo pojedinaca iz ove grupe. Međutim, bektašizam je u opadanju, jer nema spoljnog pokrovitelja, pa je Edi Rama, smatrajući ga „albanskijim“ delom islama, rešio da mu albanska država pomogne i pokrenuo inicijativu za formiranje bektašijske države nalik Vatikanu na tlu Albanije. Čak su angažovali i lobiste u SAD za tu svrhu.
Sam Edi Rama je sin Kristaća Rame, istaknutog ideološki tvrdokornog funkcionera bivšeg komunističkog režima, a partija koju vodi proistekla je iz partije Envera Hodže. Rama je po ocu pravoslavnog, a po majci katoličkog porekla, dok su mu aktuelna supruga i poćerka sunitske muslimanke, pa može i voli da se igra sa verskim identitetima. Za sebe kaže da je kršteni katolik. I to je tačno – obred je izvršio katolički sveštenik, jer baba pravoslavka, krsteći ga u tajnosti od režima i svog sina komunističkog funkcionera, u tom trenutku nije mogla da pronađe pravoslavnog sveštenika koji bi uveo Edija Ramu među krštene rizikujući zatvor i torturu zloglasne albanske službe bezbednosti. Sa tako složenim i protivrečnim verskim i ideološkim identitetom, Rami nije bilo teško da nedavno govori i pred Knesetom u Jerusalimu, pruživši svojevrsni hvalospevni omaž judaizmu i Izraelu.
Premijer je prava slika i prilika Albanije – u suštini ateistička, ali po potrebi i sve drugo, često i više toga istovremeno. Zato i ne čudi da su Albanci bili i još uvek jesu najglasniji saveznici SAD i liberalne demokratije u našem regionu, a paralelno i pobornici neoosmanizma i verni saradnici Turske. Ne tako davno bili su najradikalniji komunisti, a pre toga najbolji saveznici italijanskih fašista. Još ranije, stajali su čvrsto uz Osmanlije, kada ih se najviše među svim pokorenim susednim narodima islamizovalo, a u prošlosti su se izdavali i za najbliže prijatelje pravoslavnih Srba, razume se – u periodima kada su se od Srbije kao najveće sile u regionu najviše plašili.
Za razliku od Albanije, gde su Albanci pripadnici različitih religija, Albanci u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo i Metohija su od vremena Osmanskog carstva pretežno sunitski muslimani, uz manji broj albanskih katolika u Metohiji. Na KiM je nakon 1999. godine izgrađeno, obnovljeno ili prošireno na stotine džamija. Uporedo, na mestu najbolje prištinske srednje škole, elitne gimnazije „Dževdet Doda“, izgrađena je ogromna katedrala „Majka Tereza“, za koju je kamen temeljac 2005. godine položio tadašnji albanski lider pokojni Ibrahim Rugova. Gimnazija je, nakon što su nove vlasti srušile staru zgradu, izmeštena prema periferiji, u naselje Lakrište, da bi katedrala dobila simbolički značajno mesto, pored univerziteta. Kao opozit, u neposrednoj blizini i dalje stoji nedovršena pravoslavna crkva Hrista Spasa, koju vlasti smatraju nelegalnom i hoće da je sruše. Građevinska dozvola za završetak gradnje te crkve u ovom trenutku je naučna fantastika, kao i dozvole za obnovu mnogih srušenih srpskih crkava i manastira, uključujući i hram u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena. Premda nemaju Albanci nepremostiv problem sa pravoslavljem, zapravo su pragmatično verski „tolerantni“, ali samo kada su u pitanju drugi Albanci. Problem za njih jeste što su ove crkve i manastiri srpski, a slično bi bilo i da su grčki, rumunski ili ruski.
Na KiM živi tek nešto manje od 2% katoličkog stanovništva, uglavnom albanskog, budući da su se katolici hrvatskog identiteta mahom iselili, prevashodno u Hrvatsku, gde su ih vlasti nastanile na prostorima iz kojih su proterale Srbe. To ne sprečava separatističke i terorističke albanske lidere na KiM da otvoreno koketiraju sa katoličanstvom, pa se upravo Rugova pred smrt navodno pokrstio, a ratni zločinac Ramuš Haradinaj, u čijoj je kući bio ilegalni zatvor za zarobljene srpske civile, sada slavi katolički Božić, a možda čak i razmatra da se vrati katoličkoj veri predaka. Štaviše, podstakao je pojedine svoje saradnike da osnuju organizaciju koja će raditi na „povratku“ Albanaca u okrilje Rimokatoličke crkve. Izgrađena je katolička crkva i u zloglasnom terorističkom uporištu Lapušnik kod Glogovca, gde se nalazio jedan od najgnusnijih logora za zarobljene Srbe tokom sukoba na KiM. Crkva je na vidnom mestu, na brdu iznad puta koji povezuje Prištinu sa Metohijom.
Na KiM egzistira i Albanska demohrišćanska partija Kosova, koja ima potpuno minornu podršku birača, ali neretko participira u vladajućoj koaliciji. Sa njom su rado sarađivali i Rugovin Demokratski savez Kosova i Demokratska partija Kosova Hašima Tačija. Sada ih je pod svoje okrilje primio i aktuelni tzv. premijer Aljbin Kurti, koga nimalo ne zanima hrišćanska demokratija, ali je zgodno pred evropskim partnerima i potencijalnim saveznicima pokazati kako u svojoj „vladi“ ima i katolike. Treba naglasiti da Kurtija ne interesuje ni islam, budući da je okoreli ateista, isto kao i njegov ideološki otac, rigidni komunista i albanski šovinista Adem Demaći. Uprkos tome, Kurti će rado primati tursko naoružanje, koje na KiM masovno stiže poslednjih godina, a biće otvoren i za donacije fondacija iz zemalja Arabijskog poluostrva. Razume se, međunarodna podrška, sa svih mogućih strana, bila je i jeste od ključnog značaja za opstanak i dalji nastavak velikoalbanskog projekta, u kojem je tzv. republika Kosovo samo jedan međukorak.
Isto kao Kurti rezonovali su i osnivači i komandanti terorističke Oslobodilačke vojske Kosova. Ova zloglasna formacija izrasla je iz „Narodnog pokreta Kosova“ (NPK), ekstremističke albanske separatističke organizacije, koja je nastala radi borbe za otcepljenje „albanskih teritorija“ od bivše Jugoslavije, objedinjavanjem više manjih organizacija koje su sve odreda imale tvrdokorni marksističko-lenjinistički ideološki predznak, u skladu sa totalitarnom ideologijom koja je tada bila vladajuća u Albaniji. Prepoznajući istorijski trenutak, NPK je početkom devedesetih iz svih svojih dokumenata izbrisao sve što je bilo marksističkog karaktera. Ostala je samo stisnuta pesnica na slepoočnici, stari pozdrav komunističkih boraca, sve do dolaska KFOR na KiM. Bivši komunisti su nominalno postali liberalne demokrate, a postali bi šta god je bilo potrebno da doprinese njihovoj borbi i krajnjem cilju.
Primili su bivši komunisti u svoje redove tokom sukoba na KiM i islamističke borce koje su predvodili sadašnji uticajni mitrovački imam Ekrem Avdiju i Špend Kopriva. Lokalni komandanti žalili su se političkom rukovodstvu terorističkih formacija koje je predvodio Hašim Tači da Avdiju i Kopriva sprovode versku propagandu i unose razdor među borce. Šefovi su im odgovorili da to tako mora biti, kako se ne bi remetili odnosi sa arapskim zemljama čija je podrška bila potrebna. Osnovana je i posebna jedinica – „Abu Bakr Sidik“, u koju su stigli mudžahedini koji su se prethodno borili u BiH, kao i novi dobrovoljci za „sveti rat“ iz inostranstva.
Posle rata, bilo je mesta za sve uticaje – zapadne organizacije, turske i proturske partije u vladi, sem naravno za srpski. Ostavljen je ogroman prostor i za delovanje islamskih fondacija, koje su sa finansijskom pomoći donele i versku propagandu, ali kada je pritisak SAD postao preveliki, prištinske vlasti sprovele su čistku. Obračunale su se sa islamistima i njihovim ideolozima kao niko u Evropi. Išli su dotle da su svojim zapadnim saveznicima prezentovali fantazmagorični narativ da Srbija, pa čak i Rusija, podržavaju rast islamizma na KiM kako bi uneli razdor u odnose Prištine i Zapada. Obračun je naravno bio samo privremen i brzo se sve vratilo na staro. U međuvremenu je broj albanskih terorista u zloglasnoj tzv. Islamskoj državi postao toliko veliki da su imali sopstvenu jedinicu na sirijsko-iračkom ratištu. Imali su je i u Al-Nusri, iz koje su proistekle aktuelne sirijske vlasti, pa pojedini albanski komandanti kao što je Abdul Jašari, alijas Abu Katada al-Albani, sada zauzimaju važna mesta u novoj sirijskoj vojsci i najavljuju povratak kući i nastavak „borbe“. Inače, nove sirijske vlasti, uz podsticaje Turske i Saudijske Arabije priznale su Kosovo, a Priština se nada novim priznanjima većinski muslimanskih zemalja.
Sa druge strane, prištinske vlasti priželjkuju i priznanje Vatikana koji, ne želeći da kvari odnose sa Srbijom, odbija da prizna tzv. republiku Kosovo. Međutim, to nije sprečilo više albanskih lidera da zvanično posete Vatikan, bivajući primani na privatne audijencije kod pape – od Ibrahima Rugove, preko Hašima Tačija i Atifete Jahjage, do Vjose Osmani, koja je to učinila krajem 2025. godine. Zato treba znati da ima krugova u Rimu koji podržavaju albanske težnje i nadaju se da će se Albanci masovno okrenuti katolicizmu. Kao što se u Prištini nadaju i da će Srbi na KiM ući u u kvazicrkvenu organizaciju koju uz podršku prištinskih vlasti na KiM, uzurpirajući stare srpske pravoslavne objekte, pokušava da uspostavi samozvani pravoslavni sveštenik Nikola Džufka. Taj san uzurpatora ostaće nedosanjan.
Mada, otišli su Albanci i korak dalje u svojoj istoriji, pa su za nacionalnog heroja proglasili Skenderbega. Tako albanska nacija, iako većinski muslimanska, slavi heroja otpora Osmanskom carstvu koje je donelo islam na naše prostore. Iako pravoslavnog srpskog porekla, Đurađ Kastriot je u toku svog života više puta menjao versku pripadnost. Svaki put u skladu sa potrebama i okolnostima, da bi do kraja života izgubio orijentaciju kojoj veri zapravo pripada. Možda je upravo Skenderbeg istorijski prototip albanske politike – religije su za nju prolazne i promenljive, samo je albanizam trajan.
Albanska politika je zato prilagodljiva, a ideološka i verska mimikrija je generacijama perfektno uvežbana konstanta. Zapadu će se, po potrebi, prikazivati multikonfesionalnost i/ili hrišćanski revivalizam. Istoku će se prikazivati reislamizacija i cvetanje islama. Verska tolerancija će postojati i dalje, ali će važiti samo među Albancima, ne i za druge, a posebno ne za Srbe. Politika će se priklanjati trenutno jačima, ali će uvek ostati svoja – albanska, čekajući trenutak da okrene leđa dotadašnjem pokrovitelju i krene podruku sa onim ko u tom trenutku postane jači. Upravo zato, spoljni podržavaoci velikoalbanskih iredentista trebalo bi da napuste zablude i iluzije i prestanu sa podrškom albanskim ekspanzionistima na bazi verske solidarnosti. Albanska politika, u skladu sa svojom istorijom, nikome neće biti dosledan saveznik, jer Albanci imaju samo jednu „religiju“ i „ideologiju“ – albanski nacionalizam.
Komentari (0)