"Privatni posed. Zabranjen ulaz“ i „Zabranjeno fotografisanje“ piše na vratima ispred tradicionalne brvnare u Vlkolincu, slovačkom selu pod zaštitom UNESKO-a koje svake godine privlači desetine hiljada turista.

"Jesmo li u zoološkom vrtu ili tako nešto?" Anton Sabuha, 68-godišnji penzioner, protestovao je za AFP, pokazujući na znakove ispred svoje kuće.

Svakog dana, turisti "idu gde god žele, slikaju se i razgledaju", požalio se.

Sabuha je rekao da se on i drugi seljani osećaju kao statisti na filmskom setu i želi da se Vlkolincu oduzme status svetske baštine UNESKO-a.

Sabuha, najstariji stanovnik, jedan od samo 17 ljudi koji žive u selu tokom cele godine, bori se da očuva autentičnost sela i privatnost njegovih stanovnika uprkos turističkom bumu.

Vlkolinec se sastoji od oko 45 drvenih kuća i privlači oko 100.000 turista godišnje, prema zvaničnim procenama.

Oni lutaju među kućama, voze bicikle ili planinare po okolnim brdima centralne Slovačke.

Na UNESKO-voj listi od 1993. godine

UNESKO je uvrstio Vlkolinec na svoju listu svetske baštine 1993. godine. Dva druga lokaliteta sa tradicionalnim brvnarama takođe imaju status svetske baštine u susednoj Mađarskoj i Češkoj.

Vlkolinec organizuje izložbe tradicionalnih zanata za turiste, od šivenja narodnih nošnji i ukrašavanja medenjaka do košenja i sušenja sena.

Takođe organizuje festivale žetve i rekonstrukcije tradicionalnih venčanja.

Ali Sabuha kaže da neki običaji nikada nisu bili zaista deo prošlosti sela, a drugi se više ne praktikuju.

„Pokazuju im nešto čega nema“, progunđao je.

Iako većina stanovnika nije za uklanjanje oznake UNESKO-a, oni i dalje žele da se njihove žalbe reše, prema rečima Jana Ondrika, predsednika građanskog udruženja Vlkolinec.

„Meštani veruju da opština čini više za turiste nego za stanovnike“, rekao je Ondrik za AFP.

Vlkolinc nema adekvatne pristupne puteve, parkinge ili javne toalete da bi se smestile mase koje se okupljaju.

Neki posetioci mogu „vršiti nuždu u nečijoj bašti“, rekao je Ondrik, koji povremeno zatiče turiste kako lutaju u njegovu kuću.

Miroslav Parobek (62), šef odeljenja za kulturu i turizam grada Ružomberoka, koji upravlja lokalitetom, odbacio je žalbe da je selo izgubilo kvalitete koji su mu doneli status UNESKO-a.

„Ovo nije muzej na otvorenom. Ovo je živo selo“, insistirao je.

Rekao je da nema planova da se ukloni sa UNESKO liste i da Ružomberok pokušava da odgovori na žalbe stanovnika.

Meštani dobijaju godišnji „doprinos za animaciju“ od 400 evra kako bi nadoknadili poremećaje izazvane turizmom, dodao je.

Stanovništvo Vlkolinca je smanjeno za više od 300 ljudi u poslednjih 150 godina.

Ali dve porodice su odlučile da se presele u selo u poslednjoj deceniji, uprkos prekomernom turizmu.

„Nije bilo važno. Bili smo očarani pejzažom, tišinom, planinama“, rekla je Lucija Hudecova (42).

Ružomberok trenutno traži međunarodna sredstva za popravku i restauraciju crkve i drugih zgrada, kao i za dodavanje još javnih toaleta.

Novac bi se takođe mogao iskoristiti za izgradnju parkinga van sela.

Dva autobusa puna posetilaca stigla su dok je AFP posećivao selo - jedan sa decom iz osnovne škole, a drugi sa poljskim turistima.

Peter Gris, 63-godišnji penzioner čija se kuća nalazi preko puta Sabuče, rekao je da se takođe zalaže za uklanjanje Vlkolinca sa UNESKO liste.

Gris je rekla da je život u selu sada kao život u „kanalizaciji“.

Sami turisti se žale na gužvu.

„Osećam se loše jer ima previše [turista]“, rekla je Kristina Cialhofšteter (52) iz ​​Nemačke, zamišljajući kako bi bilo kada bi ljudi stalno lutali po njenoj kući i bašti.