Javna slika i činjenice iz nečije biografije ne moraju uvek da govore istim jezikom. Upravo to pokazuje slučaj profesora Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Mila Lompara. Dok godinama u javnosti govori o „srpskom stanovištu“, „duhu samoporicanja“ i kritikuje deo građanske scene, zvanični podaci pokazuju da je bio član SEAS-a, organizacije čiji je idejni tvorac Vencislav Bujić javno zagovarao ulazak Srbije u NATO. O tom delu svoje biografije Lompar se nikada nije javno izjašnjavao niti ga je posebno isticao.

Istovremeno, nije podržao ni litije u Crnoj Gori, niti se javno oglasio povodom zabrane ulaska pojedinim srpskim intelektualcima u tu državu u vreme kada je režim Mila Đukanovića sprovodio kampanju protiv Srpske pravoslavne crkve i srpskog nacionalnog identiteta.

U tom kontekstu posebnu pažnju privlači činjenica da je bio deo organizacije čiji je idejni tvorac Vencislav Bujić, prema javno dostupnim podacima i sopstvenim javnim nastupima, imao značajnu ulogu u kreiranju narativa o navodnom „državnom udaru“ u Crnoj Gori, koji je tadašnjem Specijalnom državnom tužilaštvu poslužio kao osnova za postupke protiv više srpskih političara i državljana.

Šta je SEAS i ko su sve bili članovi i saradnici ove NVO?

Podaci Agencije za privredne registre (APR) pokazuju da je Fondacija SEAS osnovana krajem maja 2016. godine, a među njenim osnivačima i članovima Upravnog odbora nalazio se i Milo Lompar.

Idejni tvorac fondacije bio je Vencislav Bujić, koji će iste godine, kroz svoje javne nastupe i aktivnosti opisane u nastavku teksta, postati jedan od najeksponiranijih aktera afere 'državni udar' u Crnoj Gori, kojom je spasen proustaški režim Mila Đukanovića.

Praktično, dodatne četiri godine na vlasti i neviđeni napad na srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu Đukanović u dobroj meri duguje upravo Bujiću. Rad Vencislava Bujića, sa kojim je zajedno učestvovao u osnivanju SEAS-a, Lompar je mogao da prati iz neposredne blizine.

Uz njih dvojicu, u Upravnom odboru SEAS-a sedela je i Suzana Rajić, istoričarka i profesorka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

U UO se našla i Sanja Panfilov, profesorka književnosti koja je zaposlena kao menadžerka Specijalne bolnice za plastičnu hirurgiju u Novom Sadu (?!).

Osim osnivača, Bujić je u rad organizacije uključio i osobe različitih političkih i ideoloških opredeljenja, od kojih su pojedini kasnije javno zastupali stavove koji se teško mogu dovesti u vezu sa javnim nastupima i političkim pozicioniranjem Mila Lompara.

Posebno se postavlja pitanje kako je Lompar, koji se u javnosti predstavlja kao zagovornik srpskog nacionalnog stanovišta i bliskih odnosa sa Rusijom, posmatrao javne nastupe u kojima je Bujić, zajedno sa predsednikom Republikanske partije Nikolom Sandulovićem i pukovnikom Miodragom Savićem, govorio o 'malignom ruskom uticaju' u Srbiji i otvoreno zagovarao članstvo Srbije u NATO.

Nato

Sandulović je široj javnosti postao poznat nakon što je 2014. godine prekinuo nastup tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića na Londonskoj školi ekonomije. U javnosti se predstavljao kao savetnik Zorana Đinđića, dok su pojedini mediji ranije objavili da je bio jedan od njegovih telohranitelja. Njegovo ime našlo se i u Beloj knjizi organizovanog kriminala iz 2001. godine, gde je pomenut kao pripadnik Zvezdarske grupe.

On je u ime Republikanske partije (koja je registrovana kao partija mađarske nacionalne manjine) potpisao sporazum sa Fatonom Kurtijem, predsednikom tzv. Republikanske stranke Kosova, u kojem je predviđeno međusobno „priznanje“ Beograda i Prištine. Njega je primio i premijer privremenih institucija Aljbin Kurti, a istakao se i odavanjem pošte i polaganjem cveća na grobu ubijenog teroriste OVK i razbojnika Adema Jašarija.

Nastup Bujića, Sandulovića i Tomića pred kamerama Pres centra UNS-a održan je 21. oktobra 2016. godine, svega pet dana nakon događaja koje su crnogorske vlasti predstavile kao pokušaj „državnog udara“. O toj aferi Lompar se tada nije javno oglašavao.

Vremenom su se u Upravnom odboru SEAS-a pojavili i ljudi bliski Sandulovićevoj Republikanskoj partiji. Među njima je bio Miloš Injac, koji je kasnije politički angažman nastavio u pokretu „Ne davimo Beograd“, zatim u koaliciji „Moramo“, odnosno u Zeleno-levom frontu, da bi potom bio izabran za odbornika u opštini Rakovica.

Članica Upravnog odbora SEAS-a bila je i Ruža Injac, koja je kasnije politički angažman nastavila u pokretu „Ne davimo Beograd“, potom u koaliciji „Moramo“, a zatim i u Zeleno-levom frontu, čiji je jedan od kopredsednika Radomir Lazović.

U radu SEAS-a učestvovali su i strani državljani, među kojima Aljona Bujić, Anatolij Demeščuk i Artjom Novikov. Demeščuk je zaposlen u Ambasadi Ukrajine u Podgorici, dok na svojim javno dostupnim profilima na društvenim mrežama objavljuje sadržaje u kojima izražava izrazito negativne stavove prema Rusiji, kao i podršku crnogorskim nacionalističkim pokretima na Cetinju i u drugim delovima Crne Gore.

Kako je Lomparov saradnik Bujić kreirao crnogorski „državni udar“

Na ulogu Vencislava Bujića, osnivača SEAS-a čiji je član Upravnog odbora bio i Milo Lompar, ukazivali su i ljudi koji su ga poznavali iz perioda njegovog boravka u Rusiji. Nakon izbijanja afere „državni udar“ u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. godine, srpski dobrovoljac Dejan Berić javno je govorio o Bujićevim aktivnostima i njegovoj ulozi u tim događajima. Berić je bio jedan od ljudi koji su tokom 2014. i 2015. godine organizovali i finansirali odlazak srpskih dobrovoljaca u Donbas, zbog čega su njegove tvrdnje privukle posebnu pažnju javnosti.

Bujić je u Rusiji ostvario saradnju sa Aleksandrom Sašom Sinđelićem, čije će hapšenje i status svedoka-saradnika, kao i potvrda da se radi o radniku crnogorske obaveštajne službe ANB, dati deo slagalice koji je u očima svetske javnosti trebalo da objasni prirodu nepostojećeg dela i ugroženost Mila Đukanovića.

Konkretno, Sinđelić je, kako je pisao IN4S, hapšenje i ispitivanje od strane srpskih organa zbog njegovih veza sa Bujićem izbegao zahvaljujući ANB-u. Nalog za njegovo sklanjanje stigao je nakon što je objavljena fotografija na kojoj se nalazi sa Bujićem i dobrovoljcima Vladom Stanićem i Radomirom Počučom.

Bujić je u tom periodu, prema informacijama koje su se pojavljivale u javnosti, dovođen u vezu sa aktivnostima usmerenim ka infiltraciji u pojedine patriotske organizacije i kontaktima sa strukturama za koje se tvrdilo da deluju u interesu zapadnih obaveštajnih službi. Istovremeno, afera „državni udar“ u Crnoj Gori obuhvatila je više srpskih državljana, među kojima su bili političari, civili, dobrovoljci i penzionisani pripadnici bezbednosnih službi, uključujući i generala policije Bratisislava Dikića. Optužbe protiv njih od samog početka bile su predmet ozbiljnih osporavanja, a brojni politički akteri, pravni stručnjaci i analitičari tvrdili su da se radi o politički konstruisanom procesu čiji je cilj bio očuvanje vlasti tadašnjeg režima Mila Đukanovića.

Prema javnim nastupima Vencislava Bujića, u narativ o navodnom „državnom udaru“ bile su uključene i ruske obaveštajne službe, za koje je tvrdio da su učestvovale u planiranju i pokušaju sprovođenja tog plana. Njegove izjave prenosili su mediji bliski tadašnjoj vlasti u Crnoj Gori, predstavljajući ga kao relevantnog sagovornika u toj aferi.

Da se radi o akciji ANB-a i zapadnih obaveštajnih službi svedoči i to da je Bujić bio taj koji je ukrajinskim medijima dostavljao fotografije Nemanje Ristića, jednog od optuženih u aferi „državni udar“, sa ruskim vojnim atašeom u Srbiji, pukovnikom Andrejem Kindjakovim. Fotografija je nastala na vojnoj paradi u Beogradu 2015. godine, kada je u poseti Srbiji bio i predsednik Rusije Vladimir Putin.

Bujić je tu fotografiju koristio kao argument za tvrdnje da je Ristić održavao kontakte sa ruskim vojnim atašeom, iako je fotografija nastala na javnom događaju kojem je prisustvovao veliki broj građana i zvanica. Objavio je i snimke više Skajp razgovora sa Aleksandrom Sašom Sinđelićem, u kojima se govori o finansiranju i odlasku dobrovoljaca iz Srbije na Krim. Te materijale Bujić je predstavljao kao potvrdu navodnih veza Sinđelića sa ruskim Ministarstvom odbrane, čime je dodatno učvršćivan narativ o umešanosti Rusije u navodni „državni udar“ u Crnoj Gori.

1

Da li je Lompar zbog Bujića ćutao na „državni udar“, litije i zabranu ulaska Srbima?

U čitavoj aferi „državni udar“, koja se odvijala pred očima Mila Lompara, uz ključno učešće osnivača NVO u čijem je Upravnom odboru sedeo, ovaj „intelektualac“ i „patriota“ nijednom jedinom rečju nije stao uz srpski narod. Štaviše, njegova uloga nemog posmatrača dovoljan je dokaz da je njegovo članstvo u SEAS-u bilo dovoljno lukrativno i svrsishodno da odluči da se ne oglašava.

Afera „državni udar“, iako je trebalo da u složenu političku mapu Crne Gore uvuče ne samo srpske patriote pojedinačno, već i srpski narod u Crnoj Gori, kao i državu Srbiju, neslavno je propala. Svedok-saradnik Sinđelić pričao je čak i ono što ga Milivoje Katnić nije pitao. Kritičari tog procesa godinama su tvrdili da se radi o strahu Mila Đukanovića od gubitka vlasti nakon tri decenije i njegovom pokušaju da od Srba stvori remetilački faktor sa kojim će lako da se obračuna.

Lompar je, za vreme „državnog udara“ u Crnoj Gori, ipak, napadao vlast u Srbiji (?!). Pisao je tekstove, govorio na tribinama, davao podršku političkim partijama i govorio sve najgore o tada još uvek premijeru Vučiću. Poslednji mandat Đukanovića na vlasti u Crnoj Gori obeležen je sveopštim napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu imovinu.

Iako se radi o samoproglašenom zaštitniku Njegoša i srpske književnosti i kulture, Lompar se, što je vrlo zanimljivo, nije pozitivno oglašavao o veličanstvenim litijama srpskog naroda u Crnoj Gori. Štaviše, bio je prvi u redu da kritikuje izneverena očekivanja nakon izborne pobede 30. avgusta 2020. godine. Dok su srpske političke stranke pokušavale da dovrše proces razvlašćivanja DPS-a, Lompar je javno ukazivao na, po njegovom mišljenju, propuštene prilike i izneverena očekivanja nove vlasti.

Takođe, poslednji trzaji Đukanovića ticali su se zabrane ulaska u zemlju srpskim intelektualcima, među kojima je i istoričar Aleksandar Raković, koji su bili nepodobni samo zato što su Srbi. U odbranu Rakovića i njegove slobode govora i mišljenja stali su svi koji imaju imalo osećaja za svoj srpski narod. O toj odluci u Srbiji govorili su brojni intelektualci, političari i javne ličnosti. Profesor Milo Lompar, međutim, ostao je nem.

Istovremeno, Lompar se nije javno oglašavao ni povodom događaja u kojima su pojedine ekstremne cetinjske grupe otvoreno iskazivale netrpeljivost prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom nacionalnom identitetu. Među učesnicima tih okupljanja i javnih akcija bilo je i onih koji su na društvenim mrežama ili tokom protesta iskazivali podršku bataljonu AZOV i drugim ukrajinskim nacionalističkim formacijama. Uprkos tome, profesor Filološkog fakulteta nije se javno izjašnjavao ni o tim pojavama. Imajući u vidu njegovo članstvo u SEAS-u i javno delovanje njenog idejnog tvorca Vencislava Bujića, takvo ćutanje otvara pitanje da li je postojala svest da bi svako javno distanciranje od tih događaja istovremeno otvorilo i pitanje njegove povezanosti sa organizacijom čiji je bio član.

Činjenice  otvaraju ozbiljno pitanje da li je javna slika koju Milo Lompar godinama gradi o sebi u potpunosti u skladu sa njegovim političkim i organizacionim angažmanima. Članstvo u SEAS-u, ćutanje o događajima koji su duboko pogodili srpski narod u Crnoj Gori i politički izbori koje je pravio tokom prethodnih godina ostavljaju prostor za zaključak da između njegovih javno proklamovanih stavova i konkretnih poteza postoji očigledan raskorak.

Od Koštunice do „Srpskog glasa“: politički put Mila Lompara

Bivši član Srpske liberalne stranke dr Nikole Miloševića i Koste Čavoškog, nakon prve obojene revolucije 2000. godine, postao je vatreni zagovornik svog političkog prethodnika i učitelja Vojislava Koštunice. Koštuničinim blagoslovom u ruke mu je data „Politika“ 1. septembra 2005. godine. S obzirom na učitelja, prema rečima kritičara, i Lompar se pokazao kao trom, spor i inertan čovek, sa nedostatkom hrabrosti da se jasno izjasni u sudbonosnim trenucima po srpski narod. Padom Koštunice Lompar se okrenuo pisanju i mešetarenju unutar „patriotskih“ organizacija.

Spremno je dočekao izbore 2016. godine, kada je podržao blasfemičnu „srećnu“ koaliciju Dveri-DSS. Ujedno je postao član Političkog saveta Dveri. Nakon što koalicija po ulasku u Skupštinu nije igrala kako je on svirao i kada nije ostvario ličnu korist, povukao je podršku, ali i izašao iz Dveri.

Naredni politički angažman ostvario je 2023. godine, kada je podržao Narodnu stranku Vuka Jeremića usred krize izazvane protestima „Srbija protiv nasilja“. Podsećamo, tada su od strane opozicije zloupotrebljene masovne pucnjave i zločini u OŠ „Vladislav Ribnikar“ i mladenovačkim selima Dubona i Malo Orašje. Narodna stranka, uz podršku Lompara, osvojila je broj glasova manji od broja nevažećih listića, na granici statističke greške, i ostala van Skupštine.

Međutim, Lompar nije mirovao i zajedno sa istomišljenicima – Dejanom Mirovićem i Markom Jakšićem – osnovao je „Srpski glas“, sa kojim je pokušao da ostvari politički uticaj. Logično za jednog Cetinjanina, barem po poreklu, pre „Srpskog glasa“ podržao je „Proglas“ Dragana Bjelogrlića, na čijim je tribinama govorio. Ovaj „srpski“, ipak, nije zaživeo, pa je od strane ove zanimljive grupe „intelektualaca“ prepušten zubu vremena, a proustaški drugosrbijanci iz „Proglasa“ su Lompara, nakon kritika tajkunsko-terorističkih lažovizija N1 i Nove S, jednostavno proterali.

Ako se politička biografija jednog čoveka meri ljudima sa kojima je sarađivao, organizacijama kojima je pripadao i trenucima u kojima je birao da ćuti, onda je biografija Mila Lompara mnogo složenija od slike koju godinama gradi u javnosti. Upravo zato pitanje nije ko je Milo Lompar danas, već ko je bio onda kada je bilo najvažnije da progovori.

(24sedam)