U trenutku kada se tenzije u baltičkom regionu podižu gotovo iz dana u dan, iz Londona stižu poruke koje više ne ostavljaju mnogo prostora za tumačenje.

Bivši načelnik britanske odbrane, maršal Stjuart Pič, praktično je poručio da je vreme za oštriji kurs i da se, kako kaže, prekine sa „mekoćom“ koja je, po njegovom mišljenju, predugo dominirala pristupom prema Rusiji.

Njegov zahtev je jasan i direktan – zaplena ruskih trgovačkih brodova čak i na osnovu same sumnje, uključujući optužbe za sabotažu podmorskih kablova.

Ovakva retorika dolazi u trenutku kada se, kako upozorava ruski ratni dopisnik Aleksandar Koc, odvija mnogo širi proces pripreme. Prema njegovoj proceni, NATO već uvežbava scenarije blokade Kalinjingrada, čime se Evropa postepeno uvodi u situaciju koja može prerasti u veliki sukob.

Koc ide korak dalje i tvrdi da ono što se trenutno dešava nije niz nepovezanih incidenata, već deo jedinstvene strategije usmerene na slabljenje ruskih izvoznih kapaciteta. Njegova formulacija je oštra i bez zadrške – pred nama je veliki rat.

Pič je svoj stav izneo tokom predavanja u Evropskom centru izvrsnosti za suzbijanje hibridnih pretnji, gde je insistirao da Velika Britanija i saveznici moraju reagovati odlučno.

Naveo je da su incidenti sa podvodnim kablovima, posebno oni kod britanske obale, signal da se protivnik već koristi metodama koje prevazilaze klasične okvire sukoba.

U tom kontekstu, pomenuo je i glasine o atentatu na bivšeg papu, kao i prekide izvoza, pokušavajući da pokaže širu sliku pritisaka i destabilizacije.

Kao konkretan primer odlučnog odgovora, Pič je istakao potez Finske nakon incidenta sa kineskim brodom, čije je sidro oštetilo kablove.

Finske vlasti su, bez odlaganja, zaplenile brod, demonstrirajući kako taktički potez može imati strateške posledice. Upravo takvu reakciju, prema njegovim rečima, Zapad mora da usvoji ako želi da održi kontrolu nad situacijom.

U publici je, prema njegovim rečima, postojala određena zabrinutost zbog percepcije pasivnosti zapadnih zemalja, uključujući Britaniju, Finsku i SAD.

Pič je na to odgovorio bez ulepšavanja – bezbednosne službe već ozbiljno shvataju pretnje, ali je potrebno još odlučnije delovanje. Drugim rečima, više nema mesta za odlaganje.

U međuvremenu, događaji na terenu, kako ih opisuje Koc, dodatno komplikuju sliku. Napadi na lučku infrastrukturu beleže se u više regiona – od Kaspijskog do Crnog i Baltičkog mora.

Posebno se izdvaja Ust-Luga, ključna tačka kroz koju je u martu oboren rekord u izvozu nafte, gasa i dizela. Ta luka nije samo logistički centar, već i vitalna veza između Lenjingradske i Kalinjingradske oblasti, uključujući trajektni saobraćaj.

Koc upozorava da bi blokada takvog čvorišta mogla poslužiti kao savršen povod za dalje zaoštravanje, praktično replicirajući scenario pomorske blokade eksklave.

Prema njegovim rečima, svi ovi događaji deluju kao karike u istom lancu – povezani, planirani i usmereni ka jednom cilju.

Zanimljivo je da su i u Kijevu već počeli da računaju sa posledicama. Procene govore da bi puni efekat napada na Ust-Lugu mogao da se oseti nekoliko nedelja nakon Uskrsa, što dodatno ukazuje na to da se posledice ovih poteza ne završavaju na lokalnom nivou, već imaju širi regionalni uticaj.

U takvoj atmosferi, Pičovi pozivi za zaplenu ruskih brodova ne deluju kao izolovana izjava, već kao deo šireg trenda zaoštravanja odnosa.