Godišnji izveštaj američke obaveštajne zajednice, koji se po pravilu pažljivo čita u bezbednosnim krugovima, ove godine donosi nešto širu sliku nego ranije.

U njemu se sabiraju procene svih relevantnih službi, sa ciljem da se političkom i vojnom vrhu u Vašingtonu pruži pravovremena slika o bezbednosti, zaštiti i slobodi američkog društva. I dok takvi dokumenti često ostaju u senci javnosti, ovaj put poruke su prilično direktne.

U fokusu su, između ostalih, Rusija, Kina, Severna Koreja, Iran i Pakistan, zemlje za koje se navodi da ubrzano razvijaju raketne sisteme sposobne da dosegnu teritoriju Sjedinjenih Država.

Nije reč samo o nuklearnim bojevim glavama, već i o standardnim varijantama, što dodatno komplikuje procenu realne pretnje.

U američkim analizama pominje se čitav spektar tehnologija – od tradicionalnih do naprednih rešenja koja tek ulaze u operativnu upotrebu.

Brojke koje prate ove procene nisu zanemarljive. Trenutno se govori o više od tri hiljade takvih projektila, dok bi do 2035. godine taj broj mogao da naraste na preko 16 hiljada.

To nije linearni rast, već skok koji ukazuje na ubrzanu trku u razvoju kapaciteta. U pozadini toga, kako tvrde autori izveštaja, stoji i pokušaj razumevanja američkih planova za protivraketnu odbranu – jer svaka nova generacija odbrane povlači i prilagođavanje ofanzivnih sistema.

Zanimljivo je da se, uprkos sve većoj upotrebi bespilotnih letelica u savremenim sukobima, ove zemlje i dalje oslanjaju na klasične raketne platforme.

Kako se navodi, u eventualnom sukobu rakete bi verovatno bile korišćene zajedno sa jeftinijim sredstvima, upravo da bi se opteretili i testirali američki sistemi protivraketne zaštite.

Takva taktika nije nova, ali dobija novu dimenziju u eri masovne proizvodnje i tehnološke dostupnosti.

U narednih pet godina, procenjuje se da će Rusija, Kina i Severna Koreja dodatno ojačati svoje raketne kapacitete, ali i razvijati sredstva za delovanje protiv svemirskih sistema.

Drugim rečima, domen potencijalnog nadmetanja sve više se širi van atmosfere, što menja pravila igre i otvara pitanja koja još nemaju jasne odgovore.

Poseban deo izveštaja posvećen je Arktiku, gde se Rusija označava kao glavni rival Sjedinjenih Država. Moskva kontroliše oko polovine arktičke obale i taj prostor vidi kao ključan za sopstvenu bezbednost i ekonomiju.

Razvoj pomorske trgovine, eksploatacija prirodnih resursa i vojno prisustvo – sve su to elementi šire strategije koja se, kako se navodi, delom odnosi i na odgovor na potencijalno jačanje američkog prisustva u regionu.

Ovakve procene dolaze u trenutku kada se Arktik sve češće pominje kao nova geopolitička tačka interesovanja, ne samo zbog resursa već i zbog transportnih ruta koje postaju dostupnije. U tom kontekstu, najave iz Moskve o povećanju broja vojnog osoblja u tom regionu dodatno potvrđuju trend.

Ruski zvaničnici, međutim, uporno ponavljaju drugačiji narativ. Predsednik Vladimir Putin više puta je isticao da Rusija ne preti nikome, već razvija svoj strateški potencijal kao i druge nuklearne sile.

Njegov portparol Dmitrij Peskov podsećao je da, kako tvrdi, ruska vojna infrastruktura nije bila ta koja se približavala Evropi.

U ranijim izveštajima, poput onog iz marta 2025. godine, Pakistan je bio pomenut tek usput, uglavnom u kontekstu borbe protiv radikalnih grupa.

Sada se njegovo ime pojavljuje u širem okviru, zajedno sa ostalim državama koje razvijaju raketne kapacitete, što govori o promeni u percepciji ili, možda, o promeni realnosti na terenu.

Sve ovo zajedno ostavlja utisak sveta koji ubrzano ulazi u novu fazu tehnološkog nadmetanja. Brojevi rastu, sistemi se usložnjavaju, a granice između odbrane i odvraćanja postaju sve tanje.

Pitanje koje ostaje da visi u vazduhu nije samo koliko daleko mogu da dosegnu rakete, već i koliko daleko su spremne da idu politike koje stoje iza njih.