U odbrani Kosova i Metohije 1999. godine, uz srpske vojnike i policajce, učestvovao je i određeni broj ruskih dobrovoljaca koji su došli da pomognu u najtežim trenucima. Među njima se posebno izdvajao Igor Lavovič Nesterenko, pripadnik ruskih bezbednosnih službi, koji je ostavio svoju porodicu kako bi se borio za srpski narod.

Nesterenko je tokom boravka na Kosovu i Metohiji bio raspoređen u 549. motorizovanu brigadu, gde se istakao hrabrošću i posvećenošću. Zbog svog angažovanja u borbenim dejstvima kasnije je posthumno odlikovan, a njegovi saborci pamte ga kao tihog i skromnog čoveka koji je više radio nego što je govorio.

Njegova životna priča objavljena je na Fejsbuk stranici „Bombardovanje Srbije 1999. – Da se nikad ne zaboravi“, gde se detaljno opisuje njegov put.

Igor Nesterenko rođen je u Saratovu, gradu na reci Volgi, gde je odrastao i završio školovanje. Diplomirao je na Univerzitetu Ministarstva unutrašnjih poslova u Voronježu, nakon čega je započeo rad u ruskom MUP-u, gde je godinama obavljao policijske dužnosti.

Kada se dogodila nuklearna katastrofa u Černobilju 1986. godine, Nesterenko je bio među onima koji su poslati da učestvuju u sanaciji posledica ove tragedije ogromnih razmera.

Posle godina rada u policiji, dobio je poziv da pređe u KGB, tadašnji Komitet državne bezbednosti Sovjetskog Saveza. Prihvatio je poziv i započeo rad u tajnoj službi. Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, KGB je ukinut, a 1995. osnovana je Federalna služba bezbednosti (FSB), u kojoj je Nesterenko nastavio svoju službu.

Kada je počela NATO agresija na SR Jugoslaviju, Igor Nesterenko je na poziv svog najboljeg prijatelja Anatolija Lebeda odlučio da se dobrovoljno pridruži grupi ruskih boraca i dođe na Kosovo i Metohiju kako bi pomogao Srbima. Već početkom aprila stigao je na ratište, ostavljajući iza sebe suprugu i dva mala sina.

Kao i ostali ruski dobrovoljci, raspoređen je u 549. motorizovanu brigadu pod komandom Božidara Delića. Međutim, za razliku od mnogih, Nesterenko nije bio samo na granici, već je aktivno učestvovao u borbama protiv albanskih terorista u okolini Prizrena i samom gradu. Takođe je pomagao i na najtežim linijama – na Košarama i Paštriku.

Nakon završetka rata, zajedno sa Lebedom vratio se u Rusiju, ali je ubrzo ponovo stupio u borbu – ovog puta u Drugom čečenskom ratu, koji je počeo u avgustu 1999. godine.

Najpre su zajedno delovali kao deo dagestanske policije u Dagestanu do kraja septembra, a potom su se priključili 45. padobranskom puku specijalnih ruskih snaga u Čečeniji, gde su se borili protiv terorista i separatista.

Nažalost, 1. decembra iste godine, samo nekoliko meseci nakon početka sukoba, Nesterenko je poginuo u bici kod Arguna. Tokom noćne akcije, jedinica padobranaca greškom je upala direktno među mnogo brojnije neprijateljske snage.

U žestokom okršaju na maloj udaljenosti, Nesterenko je zadobio teške rane – pogođen je u glavu i leđa. Iako su ga saborci izvukli i pokušavali da mu pomognu, ubrzo je preminuo.

U tim trenucima uz njega je bio njegov najbolji prijatelj Anatolij Lebed, koji ga je držao u naručju dok je umirao.

Za svoju hrabrost, Igor Nesterenko je posthumno odlikovan Ordenom za hrabrost i sahranjen u rodnom Saratovu. Njegov prijatelj Lebed nikada se nije oporavio od njegove smrti.

Tokom boravka na Kosovu, saborci su ga opisivali kao čoveka koji malo govori, ali mnogo čini, ističući njegovu odgovornost, jednostavnost i požrtvovanost.

Godine 2019, njegov sin Igor doputovao je u Beograd, gde mu je pokojni Božidar Delić uručio medalju u znak priznanja za doprinos njegovog oca u borbi za Srbiju.

Priča o Igoru Nesterenku ostaje kao svedočanstvo o čoveku koji je, kada je bilo najteže, ostavio sve i došao da pomogne srpskom narodu.