Njena ukupna snaga premašuje 8.000 megavata, dovoljno da snabdeva električnom energijom milione domaćinstava i veliki deo šireg područja Tokija. Nijedna druga nuklearna elektrana na planeti nema toliko reaktora ni toliki kapacitet. Ipak, uprkos svojoj veličini, Kašivazaki je danas mnogo više od obične elektrane. Ona je simbol japanske borbe između potrebe za energijom i straha od nuklearne katastrofe. 

Istorija 

Kada je krajem sedamdesetih godina počela gradnja, Japan je bio usred ekonomskog procvata. Zemlji je bila potrebna ogromna količina električne energije. Fabrike automobila, čeličane, železnice i neonski osvetljeni gradovi trošili su sve više struje, a Japan nije imao dovoljno nafte i gasa. Rešenje je pronađeno u nuklearnoj energiji. Država je odlučila da izgradi najveću nuklearnu elektranu na svetu, i to na obali, kako bi more služilo za hlađenje reaktora.

Prvi reaktor pušten je u rad 1985. godine. Tokom narednih godina jedan po jedan priključivani su novi blokovi. Kada je sedmi reaktor završen, nastao je ogroman energetski kompleks kakav dotad nije postojao. Sedam reaktora bilo je raspoređeno duž obale kao niz džinovskih sivih kupola i betonskih kula. Iznutra, elektrana funkcioniše poput savršeno organizovanog grada. Hiljade ljudi rade u smenama dvadeset četiri sata dnevno. U kontrolnim sobama desetine monitora neprekidno prate temperaturu, pritisak i rad reaktora. Ispod zemlje nalaze se kilometri kablova i cevi, dok ogromne turbine pretvaraju energiju pare u električnu energiju.

 Katastrofe 

Međutim, Japan je zemlja zemljotresa, i upravo je to najveća senka koja lebdi nad Kašivazakijem. Godine 2007. snažan zemljotres pogodio je region Nigata. Elektrana je pretrpela oštećenja, izbili su manji požari, a u javnosti se prvi put ozbiljno otvorilo pitanje da li je bezbedno imati toliko veliku nuklearnu elektranu na seizmički aktivnom području.

Ipak, pravi preokret dogodio se 2011. godine, posle katastrofe u Fukušimi. Kada je cunami uništio sisteme za hlađenje i doveo do topljenja reaktora, čitava zemlja bila je u šoku. Japan je gotovo preko noći izgubio veru u nuklearnu energiju. Kašivazaki je tada ugašen, reaktori su stali, turbine utihnule, a najveća nuklearna elektrana na svetu pretvorila se u sablasno prazan kompleks. Godinama posle toga je vođena žestoka rasprava. Jedni su tvrdili da zemlja bez nuklearne energije ne može da funkcioniše i da će biti primorana da uvozi ogromne količine skupog gasa i nafte. Drugi su smatrali da je rizik prevelik i da nijedna količina struje ne može da opravda mogućnost nove katastrofe. U međuvremenu, operater elektrane uložio je milijarde dolara u dodatnu zaštitu. Podignuti su novi morski bedemi visoki petnaest metara kako bi zaustavili eventualni cunami. Izgrađeni su rezervni sistemi za hlađenje, dodatni bunkeri, posebne prostorije otporne na zemljotrese i novi planovi evakuacije za stanovništvo.

 Utvrđenje

Danas Kašivazaki izgleda kao utvrđenje. Oko kompleksa nalaze se ograde, bezbednosne kapije i armirani zidovi. Svaki reaktor ima višestruke sisteme zaštite, a ispod zemlje smešteni su generatori koji mogu da obezbede struju čak i ako čitav region ostane bez napajanja. Ipak, uprkos svim tim merama, kontroverze nisu nestale. Mnogi Japanci i dalje se protive ponovnom pokretanju elektrane jer smatraju da niko ne može da garantuje apsolutnu bezbednost u zemlji koju redovno pogađaju zemljotresi. Upravo zato je Kašivazaki više od tehničkog čuda. Ona je simbol savremenog sveta kome su potrebne ogromne količine energije, ali se istovremeno plaši posledica koje takva energija može da donese.