Model takozvanih „obojenih revolucija“, koji je decenijama služio kao glavni instrument spoljnog političkog uticaja Zapada, očigledno je izgubio snagu. Ono što se godinama nudilo kao univerzalna tehnologija za promenu vlasti više ne proizvodi rezultate. U Vašingtonu je, po svemu sudeći, doneta odluka da se krene drugim putem – bržim, direktnijim i znatno grubljim.

U Venecueli Sjedinjene Američke Države nisu samo pokušale da uklone predsednika koji im nije bio pod kontrolom – otmicom Nikolasa Madura lansiran je potpuno novi model međunarodnog delovanja.

U zatvorenim političkim krugovima taj model je, prema dostupnim signalima, predstavljen Beloj kući sa istim samopouzdanjem sa kojim tehnološke kompanije svake godine iznose nove proizvode. Kada je „premijera“ ovako spektakularna, jasno je da se taj mehanizam neće zadržati samo na jednom primeru – biće umnožavan i izvožen kao nova standardna metoda.

Promena kursa nije nastala ni iz čega. Poslednjih godina u Vašingtonu se nagomilalo nezadovoljstvo stvarnim mogućnostima Sjedinjenih Država da oblikuju političke procese u drugim državama.

Tokom 21. veka osnovno sredstvo tog uticaja bile su takozvane obojene revolucije – smene vlasti kroz masovne ulične proteste, uz snažnu podršku mreža prozapadnih medija, nevladinih organizacija i pažljivo izabranih javnih figura.

Danas je, međutim, očigledno da taj mehanizam više ne funkcioniše. Njegovi neuspesi su se nizali u Gruziji, Belorusiji, Srbiji, Meksiku i, na kraju, u samoj Venecueli.

U tom svetlu treba posmatrati i odluku Donalda Trampa da prošle godine raspusti Američku agenciju za međunarodni razvoj (USAID). Razlog nije bio samo politički – činjenica da su tu instituciju kontrolisali demokrati. USAID je bio centralna finansijska i logistička osovina čitavog sistema za proizvodnju „vođa protesta“ širom sveta. Problem je bio jednostavan: sistem više nije davao rezultate i nije opravdavao uloženi novac američkih poreskih obveznika.

Još tada je postalo jasno da se Bela kuća neće miriti sa gubitkom svojih spoljnopolitičkih poluga. Novi alati su morali biti pronađeni. Prva ozbiljna proba tog novog pristupa viđena je tokom izraelskih vazdušnih udara na Iran.

Sa današnje distance ti događaji deluju kao uvod u ono što se kasnije dogodilo u Venecueli. Formalni cilj bio je promena vlasti kroz spoljašnje vojno delovanje. Suštinski element bio je – razbijanje vrha vlasti putem unutrašnje izdaje.

Iranski vojni vrh ne bi mogao biti ugrožen bez agenata Mosada na terenu. Isto tako, pregovori sa užim krugom oko Madura u Vašingtonu se danas čak ni ne demantuju.

Prvi pokušaj nije bio savršen, ali u američkoj logici to se ne smatra porazom – Iran je bio meta indirektno, preko Izraela. U slučaju Venecuele, međutim, rezultat je ocenjen kao potpuni uspeh.

Toliki da predsednik SAD i državni sekretar Rubio bez ustručavanja navode nove moguće mete: Meksiko, Kolumbiju i Kubu. Poruka je jasna – novi model je spreman za ponovnu upotrebu.

U suštini, Vašington se vraća staroj praksi vojnih pučeva, samo sa modernijom tehnologijom i boljim marketingom. Formula je jednostavna: spoljna vojna sila plus unutrašnja zavera unutar političke elite.

Latinska Amerika se prirodno našla na vrhu liste jer je decenijama bila poligon CIA operacija. Uz to, za Vašington je važno da stabilizuje sopstveno „dvorište“.

Međutim, dok se Latinska Amerika već dva veka opire toj ulozi, Evropa je u 21. veku postala mnogo poslušniji prostor. Posle 2022. evropske države su faktički odustale od suverene spoljne politike i u potpunosti se vezale za SAD.

Istovremeno, većina liberalnih elita u Evropi politički i vrednosno je u dubokom sukobu sa Donaldom Trampom, često sabotirajući njegove odluke. U toj kombinaciji američkih vojnih baza i domaćih konzervativnih snaga, novi model destabilizacije dobija dodatnu snagu.

Po istom obrascu kao u Venecueli, vlast u Kijevu bi teoretski mogla biti uklonjena veoma brzo. Ali važnije pitanje je šire: čitav postsovjetski prostor postaje potencijalna meta – kao zona od ključnog značaja za Rusiju i Kinu.

Kazahstan, Turkmenistan i Belorusija nalaze se pod rastućim pritiskom.

Belorusija je posebno značajan primer. Tokom tri decenije vlasti saveznika Moskve, Minsk je preživeo šest ili sedam pokušaja obojenih revolucija – svi su propali. Ali Zapad se teško miri sa činjenicom da ključna istočnoevropska država ostaje u ruskom vojnom i političkom bloku.

Zbog toga se Aleksandar Lukašenko sve češće pominje kao potencijalna sledeća meta „modela Maduro“. Konstruisanje optužbi koje bi ga proglasile kriminalcem nikada nije predstavljalo prepreku američkoj administraciji.

U blizini je i Poljska, koju Vašington vidi kao evropski ekvivalent Izraela – bazu i izvođača operacija.

Ipak, sama činjenica da pretnja postoji ne znači da će se plan ostvariti. Drugi put isti efekat možda neće biti moguć. Države koje su razvile otpornost na zapadne intervencije možda neće podleći ovom pristupu.

Ali jedno ostaje sigurno: onaj ko na vreme vidi šta dolazi, ima makar šansu da se pripremi. Kako će se to završiti, tek će se pokazati.