Dok Vašington i Teheran razmenjuju poruke u potrazi za još jednim prekidom vatre, Trampova administracija mora da preispita pogrešne pretpostavke koje su je uopšte dovele u skup rat.

Administracija je više puta postala žrtva zablude o troškovima. Suočen sa ovim strateškim neuspehom, predsednik Donald Tramp se uglavnom ponašao kao da je problem u obimu ili trajanju. U stvarnosti, američki pregovarački uticaj se smanjivao kako je rat napredovao i verovatno će nastaviti da se smanjuje kako Sjedinjene Države iscrpljuju svoju municiju a domaće političke posledice rastu.

Novi napadi Huta na saudijski izvoz nafte dodaju nesigurnost ratu koji je već izazvao globalne ekonomske šokove, oštetio kredibilitet SAD i stavio američke regionalne saveznike u središte sukoba protiv kojeg su se zalagali, piše "Ekonomist".

Pa ipak, čak i dok se pozicija Teherana učvršćuje, dugotrajan rat nije dobar ni za Iran. Režim je politički profitirao predstavljajući se kao žrtva američke i izraelske agresije, ali Iran se suočavao sa egzistencijalnim političkim i ekonomskim izazovima i pre početka sukoba.

Dakle, obe strane imaju jak motiv za okončanje rata. SAD imaju mogućnosti da se povuku na način koji bi mogao da ojača njihov dugoročni položaj u regionu. Ali to zahteva više od potpisivanja brzog sporazuma o smanjenju cena gasa pre izbora u novembru. Administracija mora da izradi trajniji sporazum o Ormuskom moreuzu koji izbegava opasne presedane za slobodu plovidbe. Takav sporazum će zahtevati značajne kratkoročne podsticaje za Iran. Ali ako se kombinuje sa širom strategijom koja uključuje jačanje otpornosti arapskih partnera u Zalivu i obnavljanje konsenzusa oko politike Irana sa ključnim američkim saveznicima, Sjedinjene Države mogu postići sveobuhvatnije diplomatsko rešenje koje Tramp traži.

Kako proglasiti legitimnu pobedu?

U Vašingtonu postoji mit da sam pritisak može slomiti Iran. Skoro pet decenija, SAD su koristile svaki oblik vojnog, ekonomskog i političkog pritiska koji im je dostupan kako bi pokušale da slome Iran. To nije uspelo. Ako Tramp nastavi da veruje da će se Iran jednostavno predati američkoj moći, propašće.

Memorandum o razumevanju između Sjedinjenih Država i Irana izgleda da je priznao ovu realnost, ali je ipak propao iz dva razloga.

Prvo, detalji su važni. Dvosmislenost u odeljcima 4 i 5, koji su se bavili Ormuskim moreuzom, učinila je prekid vatre inherentno krhkim i na kraju doprinela njegovom kolapsu. Svaka strana bi mogla verodostojno da krivi drugu za neispunjavanje svojih obaveza. Drugo, donošenje odluka u obe zemlje više je vođeno kratkoročnim domaćim percepcijama nego dugoročnim strateškim dobicima.

Uticajne grupe i u Vašingtonu i u Teheranu protive se diplomatskom rešenju u korist nastavka sukoba. Stvari se dodatno komplikuju time što svaka strana sebe vidi kao pobednika. Sjedinjene Države ostaju superiorna vojna sila, ali Iran je preživeo egzistencijalni rat, apsorbovao i nametnuo ozbiljne troškove i pomerio regionalnu ravnotežu moći kroz svoju kontrolu nad Ormuzom. Iako su Sjedinjene Države moćnije po svim konvencionalnim merama, politička volja Irana za nastavak rata ostaje jača. Rezultat je da i Vašington i Teheran tretiraju pregovore kao predaju.

Ključ svakog održivog sporazuma je da obe strane moraju biti u stanju da legitimno proglase pobedu. Obe strane to najbolje mogu postići težeći malim, konkretnim rezultatima. Za Sjedinjene Države to znači preokretanje aktivne jednostrane iranske kontrole nad prolaskom brodova kroz Ormuski moreuz i održiv put ka budućem nuklearnom sporazumu. Za Iran to znači značajnu finansijsku kompenzaciju i priznanje njegove novostečene pozicije u moreuzu.

Strane bi mogle da postignu ove ciljeve rekonfiguracijom aspekata Memoranduma o razumevanju.

Rekonfiguracija memoranduma o razumevanju

Sjedinjene Države bi trebalo da budu spremne da okončaju napade, ukinu blokadu i ponovo izdaju Opštu licencu X – akciju Ministarstva finansija kojom se odobrava prodaja iranske nafte – bez određenog datuma završetka kako bi se osigurala iranska saradnja u vezi sa moreuzom. Opšta licenca bi ostala na snazi sve dok Iran izbegava bilo kakvu opstrukciju prolaska brodova. Ovo je značajan i trajan ekonomski ustupak za Iran, ali onaj koji je Trampova administracija već dva puta izdala na privremenoj osnovi.

Priznavanje proširene uloge Irana u Ormuzu je komplikovanije, navodi "Ekonomist".

Ključni cilj SAD trebalo bi da bude izbegavanje finalizacije mehanizma koji:

  1. stvara negativan presedan koji potkopava slobodu plovidbe na drugim mestima i 
  2. omogućava Teheranu da iskoristi administrativnu kontrolu nad prolaskom brodova kako bi iznudio kontinuirane ustupke od Zaliva ili drugih strana. 

To bi se postiglo mehanizmom pod pokroviteljstvom UN koji uključuje Iran, Oman i rotirajuće mesto za druge zemlje Zaliva. Ovaj mehanizam trebalo bi da se fokusira na daljinsko praćenje saobraćaja kroz moreuz i rešavanje tranzitnih sporova gde je to primenljivo.

Prema takvom modelu, Ujedinjene nacije bi osigurale vodeću ulogu Irana u moreuzu, ali bi ograničile način na koji Teheran operacionalizuje tu ulogu kako bi osigurao poštovanje međunarodnih konvencija i pomogao u ograničavanju sposobnosti jedne strane da jednostrano ometa prolaz legalnog brodarstva. Dalje, gore pomenuto ublažavanje sankcija bi nadoknadilo Iranu štetu na drugim mestima, čineći putarine ili naknade nepotrebnim.

Za Sjedinjene Države, najjasnija korist od takvog aranžmana bio bi trenutni izlazak iz petlje eskalacije rata i manje štetna struktura upravljanja moreuzom. Umesto narušavanja principa slobode plovidbe, uspostavljanje mehanizma UN za praćenje saobraćaja kroz moreuz moglo bi da ojača međunarodne norme i konvencije, a istovremeno obezbedi preko potrebne kanale za transparentnost i dekonflikciju.

 Problem američkih saveznika u Persijskom zalivu

Mali, održivi sporazum sa Iranom zaustaviće neprijateljstva velikih razmera i velike poremećaje u globalnoj ekonomiji, ali neće u potpunosti rešiti pretnju koju Iran predstavlja svojim susedima. Pored moreuza, najefikasnija ratna strategija Irana je direktno napadanje američkih partnera, a to znači usvajanje slojevite, integrisane protivvazdušne odbrane izgrađene u saradnji sa evropskim i azijskim partnerima.

To takođe znači novu trgovinsku i energetsku infrastrukturu: Dok Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati već smanjuju svoju zavisnost od moreuza kroz nove cevovode i proširenja luka, Bahrein, Kuvajt i Katar nemaju slične izlaze. Izgradnja takve infrastrukture je teška u trenutnom okruženju, ali američko diplomatsko vođstvo može da obezbedi zamah i poverenje privatnog sektora potrebno za pokretanje projekata i, u tom procesu, smanjenje dugoročnog uticaja Irana na Ormuz.

Pored toga, Sjedinjene Države moraju tiho da sarađuju sa zemljama Zaliva kako bi im pomogle da razviju sopstvenu koordinisanu strategiju za postupanje sa Iranom u budućnosti. Vašington teži da svaki angažman zemalja Zaliva sa Iranom posmatra kao pretnju Sjedinjenim Državama. Ali stvarnost je da zemlje Zaliva moraju da pronađu pažljivu ravnotežu između angažovanja i odvraćanja sa Iranom. Ako Sjedinjene Države ne prihvate ovu stvarnost, to će samo povećati verovatnoću da partneri u Zalivu slede strategije angažovanja koje potkopavaju američki pristup Iranu, kao što je olakšavanje izbegavanja sankcija.

Alternativno, ako Vašington usvoji pragmatičniji pristup koji prepoznaje nemoguću poziciju u kojoj se nalaze prestonice Zaliva, mogao bi da pomogne prestonicama Zaliva da stvore koordinisaniji regionalni pristup koji će Teheranu otežati iskorišćavanje podela među njima.

Jedna od najopasnijih pretpostavki o Iranu je da sam Vašington može da reši problem. Ova pretpostavka je navela Trampovu administraciju da pokrene rat u Iranu bez dobijanja podrške ključnih partnera u Zalivu i evropskih saveznika, i ona nastavlja da dominira naporima SAD da okončaju rat. Prestonice Zaliva se dugo žale da ih Vašington tretira kao bankomate – ne konsultujući ih o glavnim bliskoistočnim političkim odlukama, dok ih rutinski iskorišćava za resurse za upravljanje posledicama tih politika. Evropa održava svoj sopstveni skup jedinstvenih podsticaja i uticaja na Iran.

Realnost je da Sjedinjene Države moraju da iskoriste uticaj svojih partnera na Bliskom istoku, u Evropi i Aziji ako žele da izrade trajno rešenje za iranski nuklearni program i pokušaje da kontrolišu Ormuski moreuz. Da bi to učinili sada, kada je kredibilitet SAD na neviđeno niskom nivou, a njihova moć sve više osporavana, Vašington takođe mora da napusti svoju tendenciju da nameće svoj pristup drugima i umesto toga da nastoji da izgradi konsenzusni pristup.

To je ono što zahteva okončanje rata: ne priznanje poraza, već tvrdnja o pobedi pod drugačijim uslovima od onih koje je Tramp sebi postavio na početku. Rat nikada ne bi trebalo da se završi bezuslovnom predajom Irana. Pretvaranje da je drugačije samo produžava borbe i smanjuje uticaj SAD sa svakom nedeljom koja prolazi. Sporazum koji ponovo otvara Ormuz, izbegava dalju štetu po američke saveznike i zadržava zamrzavanje iranskog nuklearnog programa je verzija pobede koja je dostupna.