Predsednik Donald Tramp upravljao je tokom čitavog svog drugog mandata kao čovek koji raspolaže neograničenom moći. Takav pristup mu kasnije često donosi frustracije kada se direktno sudari sa stvarnošću.

Njegov gaf ove nedelje, kada je rekao da ne razmišlja o finansijskoj situaciji Amerikanaca dok pokušava da reši rat sa Iranom, savršeno oslikava taj problem.

Na pitanje u utorak koliko ga ekonomske brige Amerikanaca motivišu da postigne mirovni sporazum, Tramp je odgovorio: - Ni najmanje.

- Jedina stvar koja je važna kada govorim o Iranu jeste da oni ne mogu da imaju nuklearno oružje - rekao je Tramp. - Ne mislim o finansijskoj situaciji Amerikanaca. Ne mislim ni o kome. Mislim samo o jednoj stvari: ne smemo dozvoliti Iranu da ima nuklearno oružje. To je sve.

Trampu nisu strane omalovažavajuće izjave o ekonomskim problemima običnih Amerikanaca. Ali ovo je ostavilo utisak da ga jednostavno nije briga — kao da to nije ni u njegovom vidokrugu.

To rizikuje da zvuči posebno otuđeno od stvarnosti, s obzirom na to koliko su loši predsednikovi ekonomski rejtingi i koliko Amerikanci već smatraju da zanemaruje to pitanje.

Očekivano, republikanci su brzo pokušali da objasne Trampove komentare.

Dok je senator iz Severne Karoline Tom Tilis rekao za CNN da su Trampove izjave „zabrinjavajuće“, drugi su pokušali da ih umanje.

Senator iz Teksasa Džon Kornin rekao je za CNN da je to bila „samo usputna opaska“. Senatorica iz Vajominga Sintija Lumis odbila je da komentariše za reportera MeidasTača, „uglavnom zato što mislim da ga zapravo jeste briga“.

video

Drugi, poput predsednika Predstavničkog doma Majka Džonsona i kongresmena iz Teksasa Troja Nelza, pribegli su tvrdnji da „kontekst“ Trampove izjave možda nije toliko loš. Nelz je takođe pozvao ljude da se „opuste“.

A onda je tu bio potpredsednik Džej Di Vens. On je u sredu tvrdio da su Trampovi komentari pogrešno predstavljeni. Ali je pritom zvučao mnogo pomirljivije i sa više razumevanja za ekonomske probleme građana nego sam Tramp.

Dva puta je rekao da administracija brine o finansijama Amerikanaca. Tri puta je naglasio da je fokusirana na to pitanje. Takođe je priznao da „imamo još mnogo posla“ kada je reč o obezbeđivanju prosperiteta i dodao da „prošlomesečni podaci o inflaciji nisu bili dobri“.

To je bila vrsta nijansiranog odgovora kakav bi mnogi u Trampovom političkom timu verovatno voleli da je dao sam predsednik.

Ali, naravno, ovo je Tramp.

Postoji moguće objašnjenje za njegovu ravnodušnost prema finansijskim posledicama rata: možda jednostavno želi da se pravi da one ne postoje.

Finansijski efekti su, uostalom, glavno ograničenje za njega u pokušaju da izdrži dok ne postigne mirovni sporazum sa Iranom koji ispunjava sve njegove zahteve. Više cene goriva posebno predstavljaju glavni trošak rata koji Amerikanci osećaju, naročito zato što je američka vojna strategija održala mali broj žrtava na svojoj strani.

I što je ključno, to su unutrašnje posledice o kojima njegov protivnik, iranska vlada, ne mora toliko da brine. Iako rat i američka blokada Ormuskog moreuza nesumnjivo nanose veću štetu iranskoj ekonomiji nego američkoj, autoritarna vlast u Teheranu jednostavno nije toliko osetljiva na pritužbe svojih građana.

To, kao i mnogi aspekti ovog sukoba, stvara neku vrstu asimetričnog ratovanja u kojem protivnik ima mnogo veću urođenu sposobnost podnošenja bola — i samim tim veću pregovaračku prednost.

Postoji čak i opravdan argument da je upravo to vrsta poruke koju bi Tramp trebalo da šalje Iranu. Time što govori da ne razmatra ekonomski bol Amerikanaca, on signalizira da nije previše nestrpljiv da postigne sporazum kojim bi se rat završio. Ukratko, da će istrajati u svojim zahtevima.

(Naravno, već postoji mnoštvo drugih pokazatelja koji sugerišu da je Tramp zapravo veoma nestrpljiv da postigne sporazum kojim bi se rat okončao.)

Ali govoreći ravnodušno o finansijama Amerikanaca, Tramp bi zapravo mogao da oslabi svoju pregovaračku poziciju.

Rat je već nepopularan, a Trampov rejting po pitanju ekonomije nastavlja da pada. Ukoliko njegova ravnodušnost dodatno pogorša oba problema, to bi moglo da poveća pritisak na američkog predsednika da izađe iz rata. Da ne pominjemo da će, ako se rat nastavi posle izbora na polovini mandata i demokrate preuzmu kontrolu nad Predstavničkim domom, Tramp morati da sarađuje sa mnogo manje kooperativnim Kongresom.

Postoje razlozi da se veruje da bi njegovi komentari mogli da naškode republikancima u novembru. Ankete pokazuju da većina Amerikanaca jednostavno ne vidi smisao rata i ne smatra da je vredan ekonomskih troškova. Jedno drugo istraživanje pokazuje da tri četvrtine građana misli da Tramp nije posvetio dovoljno pažnje troškovima života Amerikanaca.

A nijedno pitanje ne dominira ovim izborima — kao ni većinom izbora — toliko kao ekonomija.

Postojao je jednostavan način da Tramp ovo izbegne: da unapred izgradi argumentaciju za rat. Da jasno i dosledno predstavi ciljeve i obezbedi da američki narod bude spreman da podnese lične žrtve zarad višeg cilja.

Ali Tramp nije ni pokušao da izgradi taj argument.

Umesto toga, iznenada je pokrenuo rat, a zatim nedeljama naknadno smišljao opravdanja za ono što je upravo uradio.

Gotovo kao da nije ni mislio da mora da se objašnjava američkom narodu i ulaže trud u izgradnju podrške — kao da je to nepotrebna smetnja.

Taj način razmišljanja postojao je prvog dana njegovog drugog mandata i dana kada je počeo rat sa Iranom, a traje i danas.

I još uvek ne donosi ništa dobro ni njemu ni Republikanskoj partiji.