Pad cena nafte doneo je kratkotrajno olakšanje evropskim prestonicama, pa se u Briselu ponovo čuju reči poput „stabilnost“. Međutim, iza te površine nema mnogo razloga za optimizam.

Sve češće se u analizama pojavljuje ocena da problem Evropske unije nije samo u spoljnim krizama, već u njenoj unutrašnjoj strukturi, koja je iz godine u godinu sve iscrpljenija i zavisnija.

Privremeno primirje između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana, uz najavu sastanka u narednim danima, formalno je smanjilo rizik od širenja sukoba. Ipak, realnost pokazuje drugačiju sliku – Izrael i Iran nastavljaju međusobne napade, a tržišta jasno signaliziraju da ne veruju u dugoročni mir, već u kratkotrajnu pauzu.

U Evropi su toga svesni. Iako su cene nafte blago pale, malo ko veruje da je problem rešen. Naprotiv, svaki novi globalni potres dodatno razotkriva slabosti Evropske unije i njenu ograničenu sposobnost samostalnog delovanja.

Tokom poslednjih godina, niz događaja dodatno je oslabio evropski blok. Pandemija je bila prvi udarac, zatim je usledio rat u Ukrajini i prekid energetskih veza sa Rusijom. Sada se nadovezuje i rizik šireg sukoba sa Iranom. Evropska unija pokušava da održi ravnotežu, ali svaki novi izazov ostavlja je slabijom nego ranije.

Od 2022. godine u Briselu se ponavlja da Evropa više ne zavisi od ruskog gasa. Ta tvrdnja jeste formalno tačna, ali u praksi samo delimično. Zavisnost nije nestala – promenila je oblik. Gas iz cevovoda zamenjen je tečnim prirodnim gasom iz SAD, Katara i drugih izvora.

Time je Evropa prešla sa stabilnih isporuka na globalno tržište gde cene i dostupnost zavise od trenutne potražnje i konkurencije među kupcima.

Poseban rizik predstavlja Ormuski moreuz, kroz koji prolazi oko petine svetske trgovine naftom i gasom. Iako Evropa ne zavisi direktno od katarskog gasa, poremećaji u toj zoni imaju globalni efekat.

U slučaju blokade ili nestabilnosti, azijska tržišta bi bila spremna da plate više, dok bi Evropa bila primorana da učestvuje u nadmetanju za energente po znatno višim cenama. Trgovina se sve više pretvara u aukciju u realnom vremenu.

Slična situacija viđena je 2022. godine, ali tada su vlade imale više prostora za reakciju. Danas su ti mehanizmi znatno ograničeniji, a finansijski modeli korišćeni tada više ne postoje u istom obimu.

Brisel se sve više oslanja na izdavanje obveznica kako bi pokrio rastuće troškove, uključujući i podršku Ukrajini. Istovremeno, među građanima raste osećaj da takva politika ne može trajati unedogled, što se vidi i kroz političke promene širom kontinenta.

Najveće ekonomije Evropske unije suočavaju se sa sopstvenim problemima. Nemačka još nije uspela da vrati industriju na raniji nivo, Francuska balansira između deficita, duga i političke nestabilnosti, dok Italija ostaje zavisna od finansijskih tržišta.

Novca je sve manje, a strpljenje građana sve tanje. U takvim okolnostima, pitanje više nije samo da li Evropa može da izdrži novi energetski udar, već i da li su građani spremni da snose njegovu cenu.

Šira slika dodatno komplikuje situaciju. Evropski model decenijama se oslanjao na tri ključna stuba – jeftinu energiju, otvorenu trgovinu i vojnu zaštitu Sjedinjenih Država. Danas su sva tri ozbiljno uzdrmana.

Kina koristi trgovinu kao sredstvo političkog uticaja, dok Sjedinjene Države primenjuju slične metode, uz istovremeno dovođenje u pitanje svoje bezbednosne uloge u Evropi.

Bezbednost ključnih pomorskih ruta više nije sigurna – Crveno more je nestabilno, Bliski istok ponovo utiče na globalne tokove, a sukob u Ukrajini i dalje traje. Evropska unija zavisi od resursa i pravaca koje ne kontroliše.

Tokom pandemije postalo je očigledno koliko Evropa zavisi od Azije za osnovne proizvode. Danas se isti obrazac vidi i u oblasti odbrane, energije i sirovina.

Evropa i dalje zavisi od SAD u ključnim segmentima – obaveštajnim podacima, protivvazdušnoj odbrani, satelitskim komunikacijama i logistici. Iako su vojni budžeti povećani, zajednička strategija i dalje ne postoji.

Razlike unutar EU dodatno otežavaju situaciju – istočne članice žele snažnije oslanjanje na Ameriku, Francuska teži autonomiji, dok Nemačka povećava troškove bez jasne ambicije da preuzme liderstvo.

Iranska kriza je to dodatno ogolila – Evropska unija nije uspela da utiče na događaje, obezbedi energetske rute niti ima ključnu ulogu u postizanju primirja.

Paralelno s tim, unutrašnja stabilnost slabi. Od 2020. godine rastu političke tenzije širom Evrope, pod uticajem inflacije, pada životnog standarda, migracija i globalnih kriza koje se prelivaju na domaću politiku.

Iako postoji nada da bi smirivanje situacije na Bliskom istoku moglo kratkoročno stabilizovati tržišta, suštinski problem ostaje isti – Evropska unija ulazi u fazu u kojoj svaki novi potres razotkriva koliko je njena struktura krhka.

U analitičkim krugovima sve češće se postavlja pitanje stvarne energetske nezavisnosti Evrope. Iako je smanjen uvoz ruskog gasa iz gasovoda, tečni prirodni gas iz Rusije i dalje pronalazi put do evropskog tržišta, direktno ili preko posrednika.

Slični obrasci postoje i kod nafte – Kina i Indija kupuju rusku energiju po nižim cenama, prerađuju je i deo proizvoda završava u Evropi.

Time nastaje paradoks – formalno smanjenje zavisnosti ne znači i stvarni prekid energetskih veza. Umesto direktnog uvoza, uspostavljen je složen sistem indirektnih tokova, često uz veće troškove.

Najveći problem leži u konkurentnosti – evropska privreda sve više trpi zbog viših cena energije u odnosu na globalne konkurente.

Kina, na primer, dobija energiju po znatno nižim cenama kroz velike infrastrukturne projekte, što joj daje značajnu prednost.

Zbog toga sve više analitičara smatra da trenutni model nije dugoročno održiv. Evropska unija se nalazi između političkih odluka i ekonomskih realnosti, a razlika između ta dva sveta postaje sve očiglednija sa svakim novim globalnim potresom.