U trenutku kada su mnogi očekivali makar minimum predvidljivosti u odnosima između velikih sila, iz Moskve sve češće dolaze poruke koje ukazuju na potpuno drugačije raspoloženje.

Kako prenosi list Christian Science Monitor, poverenje Rusije u Vašington dodatno je narušeno nakon američkih i izraelskih udara na Iran.

U političkim i analitičkim krugovima u Rusiji sve glasnije se ponavlja jedna teza – pregovori se, prema njihovom tumačenju, često koriste kao politički paravan iza kojeg se pripremaju vojne operacije.

Takav zaključak postao je još izraženiji nakon iznenadnog napada tokom vikenda, u kojem je ubijen ajatolah Ali Hamnei, lider jedne suverene države. Rusko rukovodstvo reagovalo je šokirano tim razvojem događaja, ali za sada pažljivo bira formulacije i ne otkriva kakve bi poteze moglo da povuče u sukobu koji, kako se čini, iz dana u dan dobija šire razmere.

Ipak, iz Kremlja jasno poručuju da Moskva nema nameru da se direktno uključi u rat. Andrej Klimov iz stranke Jedinstvena Rusija istakao je da Rusija osuđuje ono što naziva neizazvanim napadom na Iran, ali je pritom naglasio i jednu ključnu poruku:

„Ovo nije naš rat.“

Kako objašnjava, Rusija nije pokrenula sukob niti u njemu učestvuje, ali je spremna da pokuša da doprinese smirivanju situacije diplomatskim i drugim kanalima.

Takav oprezan pristup uklapa se u širu strategiju Moskve da reaguje politički, a ne vojno, čak i uprkos činjenici da je tek prošle godine potpisan sporazum o strateškom partnerstvu sa Iranom.

Zanimljivo je da je još posle prošlogodišnjeg Dvanaestodnevnog rata, kada su Sjedinjene Države i Izrael bombardovali iranska nuklearna postrojenja, predsednik Vladimir Putin podsetio da rusko-iranski odnosi ne podrazumevaju međusobne odbrambene obaveze. Štaviše, kako je tada rekao novinarima, ni sam Teheran nije pokazivao naročito interesovanje za takvu ideju.

U jednom trenutku Putin je dobio pitanje koje danas zvuči gotovo proročanski – kako bi reagovao kada bi Izrael eliminisao vrhovnog vođu Irana, ajatolaha Alija Hamneija.

Ruski predsednik tada je kratko prekinuo temu.

„Ne želim ni da razgovaram o takvoj mogućnosti. Ne želim“, rekao je.

Time je odgovor bio završen.

Danas, međutim, rat otvara mnogo šire geopolitičke posledice. Iz ruske perspektive, najveća zabrinutost ne odnosi se samo na sam sukob, već na promene koje bi on mogao da izazove na Bliskom istoku.

Moskva je već gledala kako je u Siriji srušen dugogodišnji saveznik Bašar el Asad. Ako bi Iran doživeo sličnu sudbinu, to bi moglo ozbiljno da pogodi ruske strateške interese i politički uticaj u regionu.

Pojedini analitičari čak razmatraju scenarije koji u Moskvi izazivaju nelagodnost – mogućnost da Sjedinjene Države, pod vođstvom Donalda Trampa, ponovo potvrde dominaciju na Bliskom istoku, a možda i šire.

Nezavisni moskovski politikolog Vladimir Sotnikov otvoreno postavlja pitanje koje se sve češće čuje i u akademskim krugovima u Rusiji: šta ako Vašington nastavi da preoblikuje globalni poredak prema sopstvenim interesima.

„Posle Sirije, Venecuele, a sada i Irana – niko ne zna ko je sledeći“, kaže on.

Ako operacija protiv Irana bude uspešna, dodaje, to bi moglo predstavljati ozbiljan udarac ruskim interesima na Bliskom istoku.

Ipak, slika nije jednostrana.

Tokom protekle godine ruska diplomatija uspela je da zadrži određeni uticaj u Siriji, uključujući i vojne baze. Pojedini analitičari smatraju da su ekonomske i geopolitičke veze između Rusije i Irana dovoljno snažne da bi mogle da opstanu čak i u slučaju radikalne promene vlasti u Teheranu.

Postoji i druga mogućnost.

Ako Sjedinjene Države ne ostvare svoje ciljeve u Iranu, Moskva bi mogla pokušati da se nametne kao posrednik.

Sotnikov podseća da Rusija već ima iskustvo u takvoj ulozi, jer je bila jedan od ključnih učesnika u multilateralnim pregovorima koji su tokom administracije Baraka Obame doveli do iranskog nuklearnog sporazuma.

Uz to, Rusija je izgradila jedinu civilnu nuklearnu elektranu u Iranu, dok stotine ruskih stručnjaka i dalje rade na tom projektu.

„Prerano je reći da li će ovo biti katastrofa za Rusiju ili možda prilika“, kaže Sotnikov.

U čitavu sliku ulazi i jedan pomalo paradoksalan faktor.

Rat na Bliskom istoku doveo je do rasta cena nafte i gasa na međunarodnim tržištima, a upravo su to ključni izvori ruskih izvoznih prihoda.

Zatvaranje Ormuskog moreuza, kroz koji prolazi oko petine svetskih energetskih isporuka, već je izazvalo snažne poremećaje na tržištu.

Saobraćaj tankera kroz ovaj ključni prolaz naglo je opao, dok su pojedini brodovi ostali usidreni ispred ulaza zbog bezbednosnih rizika.

U takvoj situaciji cene nafte i gasa počele su da rastu, što bi moglo doneti dodatne prihode ruskom budžetu koji se u velikoj meri oslanja na izvoz energenata.

Promene su već vidljive i na tržištu.

Indija je ranije, pod uticajem Vašingtona, smanjivala kupovinu ruske nafte, ali sada ponovo razmatra svoje planove zbog smanjene globalne ponude.

Istovremeno, američki vojni arsenali – posebno sistemi koji su važni za odbranu Ukrajine od ruskih vazdušnih napada – već su pod pritiskom, a dodatni troškovi operacija protiv Irana mogli bi dodatno promeniti prioritete.

Fjodor Lukjanov, glavni urednik moskovskog časopisa Rusija u globalnim poslovima, smatra da u kratkom roku mnoge okolnosti idu u korist ruskim interesima.

Američke snage su, tvrdi on, raspoređene na više frontova, evropske države deluju zbunjeno, a isporuke oružja Ukrajini već se smanjuju.

Međutim, u Moskvi postoji i snažna emotivna reakcija.

Ruski lideri posebno su ogorčeni činjenicom da je rat započet u trenutku kada su pregovori još trajali i kada je, prema brojnim izveštajima, bio postignut određeni napredak.

Putin je ubistvo Hamneija nazvao ciničnim atentatom.

Lukjanov ide i korak dalje.

Eliminacija lidera jedne države članice Ujedinjenih nacija, kaže on, prelazi granice onoga što se ranije smatralo prihvatljivim pravilima međunarodne politike.

„Navikli smo da verujemo da legitimni lideri država imaju određeni imunitet“, objašnjava on.
„Moraju postojati ljudi sa kojima može da se pregovara. Sada izgleda da to više nije slučaj.“

Istovremeno se posledice osećaju i u odnosima između Rusije i Sjedinjenih Država.

Dmitrij Suslov sa moskovske Visoke škole ekonomije smatra da je otopljavanje odnosa, koje je počelo pre godinu dana tokom mirovnih pregovora o Ukrajini uz američko posredovanje, sada ozbiljno uzdrmano.

Prema njegovom mišljenju, razlika između retorike i realne politike Vašingtona postaje sve očiglednija.

„Vidimo da, bez obzira na svoju retoriku, SAD vode agresivnu politiku kako bi učvrstile svoju hegemoniju“, kaže Suslov.

On dodaje da se Donald Tramp predstavljao kao protivnik stranih intervencija, ali da je na kraju postao njihov snažan zagovornik.

„Sada vidimo da su pregovori sa SAD zapravo prevara – samo pokriće za pripremu vojne akcije. Sjedinjenim Državama se ne može verovati“, zaključuje on.

U ruskim analitičkim krugovima sve češće se iznosi i tvrdnja da pregovori, iz američke perspektive, služe kao pokriće za pripremu vojnih operacija.

Suslov smatra da bi rat mogao dodatno da zbliži Rusiju i Kinu.

Njihove političke izjave o sukobu gotovo su identične, dok ih ekonomska logika saradnje dodatno povezuje – posebno kroz rusku ulogu velikog snabdevača energijom i resursima za kinesku ekonomiju.

Obe države, dodaje, verovatno će pokušati da ojačaju uticaj na globalnom Jugu i kroz platforme poput BRIKS-a.

Ipak, postoji i druga strana te priče.

Sjedinjene Države bi mogle pokušati da prikažu BRIKS kao strukturu koja nije sposobna da pomogne sopstvenim partnerima u trenucima ozbiljne krize.

U Moskvi su svesni tog rizika i, kako tvrdi Suslov, verovatno će pokušati da organizuju koordinisaniji odgovor i privuku zemlje koje nazivaju globalnom većinom.

Možda najzanimljivija promena odnosi se na percepciju Donalda Trampa u samoj Moskvi.

Fjodor Lukjanov primećuje da se u ruskim političkim krugovima sve češće čuje pomalo ironična opaska – da bi jednog dana čak mogao da nedostaje Džo Bajden i njegova administracija.

Ne zato što su bili naklonjeni Rusiji, već zato što su, kako tvrdi Lukjanov, ipak delovali unutar određenih granica.

Moskva, naglašava on, više nema nikakve iluzije da je Donald Tramp prijatelj Rusije.

U toj neizvesnosti – između strateških prilika, geopolitičkih gubitaka i promenjenih pravila igre – mnogi u Moskvi vide ključnu dilemu.

Rat u Iranu možda još nije završio ni svoju prvu fazu, ali već menja odnose među velikim silama.

Kako će se taj proces završiti i ko će iz njega izaći jači – za sada je pitanje na koje niko nema siguran odgovor.