Robert D. Kaplan, predavač na Univerzitetu Teksasa u Ostinu i autor knjige „Pusta zemlja: Svet u stalnoj krizi“ napisao je izvanrednu analizu o tome kako je Donald Tramp napadom na Iran upao u zamku iz koje nema izlaska ili ga je teško naći. 

On je analizu objavio u jednom od naprestižnijih časopisa koji se bave geopolitikom pod naslovom "Prokletstvo rata srednjeg obima". 

Njegovu analizu prenosimo u celosti.

Godine 1988, vojni istoričar Džejms Stouksberi je primetio da su demokratije najbolje u vođenju malih ratova, koji su rezervisani za „profesionalce“ i ne uključuju obične građane, ili zaista velikih ratova koji mobilišu celo društvo. Demokratije, nastavio je, imaju „ozbiljne probleme u pokušaju vođenja rata srednjeg obima, gde neki idu, a neki ostaju kod kuće“.

Ratovi srednjeg obima su dovoljno veliki da izazovu ogromno razaranje i krvoproliće, ali i dovoljno mali da ne angažuju ceo domaći front. Ne treba ih mešati sa onim što je vojni teoretičar Karl fon Klauzevic nazvao ograničenim ratom, u kome cilj može biti samo da se nanese šteta neprijatelju, a ne da se on uništi. Ograničeni rat je namerno nastao, dok rat srednjeg obima nastaje iz onoga što je trebalo da bude isključivo mali rat. Generali i politički lideri znaju šta rade u ograničenom ratu. Američki lideri u današnjim ratovima srednjeg obima ne znaju.

Možda je naizgled nepošteno smatrati takozvane "večne ratove" na Bliskom istoku, u kojima su ubijene ili ranjene desetine hiljada američkih vojnika i bezbroj mrtvih ostalo je na svim stranama, samo ratovima srednje veličine, ali to je istina a Stouksberijeva poenta je poređenje. Ratovi u Avganistanu i Iraku, kao i oni u Koreji i Vijetnamu, koliko god jezivi bili, ne mogu se izjednačiti sa dva velika svetska rata dvadesetog veka. Niti se mogu grupisati sa malim ratovima, poput invazije na Grenadu 1983. i Panamu 1989. godine, koji su nekoliko dana bili na naslovnim stranama, ali su u suštini bili imperijalne policijske akcije.

Za Sjedinjene Države, ratovi srednjeg obima predstavljaju jedinstven problem. Oni uništavaju predsedničke administracije, zajedno sa poštovanjem američke javnosti prema sposobnosti američke vlade da vodi spoljnu politiku. Čini se da je američki narod završio sa ratovima srednjeg obima i da nikada ne želi da ih ponovi. U stvari, nakon svakog od skorašnjih ratova srednjeg obima u Sjedinjenim Državama, javnost i političari su proglasili njihov kraj. Ovo je posebno bilo tačno nakon ratova u Vijetnamu i Iraku, koji su uništili reputaciju vodećih političara. Pa ipak, Sjedinjene Države mogu biti na ivici još jednog. Rat Trampove administracije u Iranu ima potencijal da evoluira u rat srednjeg obima.

Sjedinjene Države postoje u svetu kao de fakto imperija, a pogrešno započeti ratovi su utkani u samu istoriju imperijalizma. Svrha imperijalizma je da uključi imperiju u mesta koja su potencijalno korisna, ali ne nužno i vitalna za njen nacionalni interes. Ponavljano učešće u periodičnim ratovima srednjeg obima, čak i dok javni zvaničnici i civili podjednako izjavljuju da se nikada više neće ponoviti, odražava moderno imperijalno stanje Sjedinjenih Država. Ako lideri ne budu pažljivi, ovi ratovi srednjeg obima će oslabiti Sjedinjene Države i doprineti njihovom konačnom padu.

Opasne pogrešne procene

U svetu sklonom krizama, velika sila poput Sjedinjenih Država ne može jednostavno da se krije, da se drži po strani ili da uvek očekuje od drugih da preduzmu akciju. Nakon invazije na Irak, neki analitičari su napravili razliku između ratova po izboru i ratova po nužnosti. Ali takva razlika ide samo do određene tačke. Iako dihotomija svakako pomaže, ona nije lek za sve. Rat može izgledati kao rat po nužnosti dok ne propadne; tada se na njega gleda kao na rat po izboru. Kao što je Klauzevic napisao: „Rat je oblast neizvesnosti; tri četvrtine stvari na kojima se zasniva akcija u ratu leže skrivene u magli veće ili manje neizvesnosti.“

Predsednik često nema potpune informacije o realnosti na drugom kraju sveta, ali i dalje mora da napravi binarni izbor da li da ide u rat, izbor za koji će ga kasnije suditi ljudi sa prednošću istorijskog retrospektivnog uvida.

Donošenje odluka pod ovim okolnostima rizikuje fundamentalnu pogrešnu procenu. Možda se široko slažemo da su radikalni akteri i teokrate sa nuklearnim oružjem opasni, ali je manje jednostavno odabrati kada preduzeti vojnu akciju protiv njih. Rat u Iraku je dokazao ludost prebrzog delovanja. Iako je iranski režim mnogo bliži ostvarivanju nuklearnih kapaciteta 2026. godine nego što je irački lider Sadam Husein bio 2003. godine, nije jasno da li je taj napredak zahtevao rizik od rata srednjih razmera, kao što je Trampova administracija učinila mogućim.

Tenzije sa Kinom i Tajvanom ilustruju izazov donošenja odluka u scenarijima u kojima je pogrešna procena i verovatna i opasna. Zapadni Pacifik je od većeg značaja za interese SAD nego Ukrajina i Bliski istok. Večiti ratovi na Bliskom istoku, uglavnom, imali su samo ograničen uticaj na finansijska tržišta, a ta tržišta su uticala na geopolitičke previranja u regionu poslednjih decenija. Bila bi sasvim drugačija priča da je ikada došlo do otvorenog rata u zapadnom Pacifiku, domu najvažnijih svetskih brodskih puteva, lanaca snabdevanja i ekonomija.

Za prosečnog Amerikanca, pacifički rat, ako nije savršeno kalibrisan, mogao bi da nadmaši razmere pogrešne procene i tragedije u ratovima u Avganistanu, Iraku i Vijetnamu, prvenstveno zbog ekonomskog uticaja, ali i zbog uništavanja vitalnih materijala, kao što su poluprovodnici. Pa ipak, planiranje takvog sukoba se odvija i u Pekingu i u Vašingtonu, povećavajući verovatnoću da se jednog dana dogodi. Ući u rat oko Tajvana i Južnog kineskog mora, možda čak i rat srednjih razmera, je lako. Završiti takav rat je teže. Kako do tog kraja dolazi i kako bi mogao izgledati, kreće se od anarhije i kraja komunističke vladavine u Kini do vojnog primirja nastalog iscrpljenošću nakon kolapsa svetskih berzi. Uprkos svim urednim ratnim igrama o kratkom, oštrom sukobu oko Tajvana, pravi ratovi imaju tendenciju da se pretvore u sveobuhvatne stvarnosti sopstvene.

Sukob sa Severnom Korejom takođe bi jednog dana mogao da preraste u rat srednjih razmera. Zemlja nema pouzdane društvene organizacije jer tamo ne postoje elementi civilnog društva, tako da svaki sukob koji preti da sruši režim preti i da pokrene domaći haos. Ovaj haos bi verovatno bio praćen pozivima na međunarodnu intervenciju (konkretno, od strane Sjedinjenih Država), možda čak i izgradnjom demokratije, a preživeli ostaci snaga bezbednosti severnokorejskog lidera Kim Džung Una mogli bi da se na kraju bore jedni protiv drugih u građanskom ratu u kojem druge globalne sile možda neće imati dobre opcije kada je u pitanju izbor strane.

Smrtonosne spirale

Tramp je obećao da će zauvek okončati ratove. Ali zbog labave retorike, lošeg planiranja, nedostatka političke discipline i normalnog skupa grešaka i pogrešnih proračuna koje svaki pojedinačni lider pravi u nestabilnom svetu, on se našao u situaciji da se muči sa novim ratovima. Njegova administracija nije uključila značajan broj kopnenih trupa u svoju ogromnu vazdušnu i pomorsku armadu raspoređenu protiv Irana. Ali klizav teren inkrementalizma predstavlja problem. Ako u Iranu izbije građanski rat, ili nešto slično njemu, administracija bi mogla da se oseća primoranom da pošalje specijalne snage i savetnike da pomognu jednoj strani. A rizici odatle se povećavaju. Ratu u Vijetnamu su bile potrebne godine da se razvije u rat srednjih razmera, koji je obuhvatao celu Kenedijevu administraciju i početak Džonsonove administracije. Situacija u Iranu bi mogla da sledi sličnu putanju.

Iran nije jedini sukob koji bi mogao da izmakne kontroli pod Trampovim nadzorom. Administracija takođe rizikuje rat sa narko-kartelima u Meksiku, koje je Tramp zvanično označio kao terorističke organizacije. Vojni sukob sa kartelima imao bi sve prednosti neredovnog, mučnog rata srednjih razmera u kojem bi lociranje neprijatelja bilo teško, a trajno poraziti ih gotovo nemoguće. Vojna akcija Trampove administracije za uklanjanje predsednika Nikolasa Madura u Venecueli i njeni raketni napadi u Nigeriji takođe su dodatni primeri sukoba sa domaćim razlozima koji su dvosmisleni i nepredvidivi kao što je bio irački 2003. godine. Post-Madurova Venecuela bi se na kraju mogla transformisati u dobro funkcionalnu demokratiju, ali bi takođe mogla da upadne u anarhiju. U Nigeriji, Trampova administracija izgleda ne shvata da su unutrašnji napadi na hrišćane deo sporog, složenog raspada same nigerijske države, posebno u unutrašnjosti, što ima potencijal da eskalira u šire ratne operacije.

Znak opasnosti da bi mali rat ili vojna akcija mogli da se prošire u rat srednjih razmera jeste kada se previše govori o geopolitici, a nedovoljno o ​​lokalnim kulturnim i političkim uslovima. Istoričarka Barbara Tučman tvrdi da bi Sjedinjene Države mnogo bolje prošle u Vijetnamu da su manje razmišljale geopolitički, a više lokalno. Najveći fijasko američke spoljne politike dogodili su se zato što su kreatori politike bili opsednuti regionalnim i globalnim posledicama kojima često nisu mogli pravilno da upravljaju, pa su stoga ignorisali kritične uslove na terenu. U Vijetnamu, američki lideri su prevideli istoriju i prirodu vijetnamskog nacionalizma; u Iraku je to bilo sektaštvo. Tučman je ohrabrivala lidere da više veruju stručnjacima za to područje nego velikim stratezima ili promoterima demokratije. Sofisticirano i specifično kulturno znanje, primetila je ona, mnogo je korisnije od metrika i sumnjivih šema.

Ratovi srednjeg obima često proizilaze iz nesporazuma o tome gde intervencija treba da pomogne. Ključno je, dakle, da zemlja koja interveniše zna u šta se upušta. Ovo može izgledati lako, ali može biti najteži deo kreiranja politike. Pokretanje kulturnih pitanja i razlika je teško jer se lako može pogrešno protumačiti kao predrasuda, što ljude tera da izbegavaju kritične razgovore o realnosti na terenu. Ali upravo takve diskusije mogu da spreče supersilu da upadne u nevolje. Kineski agenti američkog Stejt departmenta upozoravali su na komunističko preuzimanje kineskog kopna godinama pre nego što se to dogodilo, 1949. godine. Neprihvatanje te realnosti i rano suočavanje sa komunističkim režimom, koliko god okrutan bio, igralo je ulogu u kasnijim naporima SAD da obuzdaju komunizam i u Koreji i u Vijetnamu. A stručnjaci za Bliski istok u Stejt departmentu, upoznati sa lokalnom kulturom i uslovima, upozorili su na američko vojno učešće u Iraku 2003. godine.

Kameniti putevi

U ovim slučajevima uvek vreba opasnost od lažne časti – impulsa da se nasilno reaguje na povređeni ponos – čemu su velike i male sile bile sklone od početka istorije. Grčki istoričar Tukidid je poznato identifikovao čast kao uzrok sukoba između država. U svetu nasilnom i burnom kao što je današnji, čast država će ponekad biti uvređena – na primer, uzimanjem talaca ili opsadom ambasade u ratom razorenoj zemlji. U ovim situacijama, lideri su često u iskušenju da intervenišu silom. Tramp ima opasnu tendenciju da reaguje na lične uvrede, što bi moglo dovesti do preterane vojne reakcije.

Eskalatorna, emocionalna retorika može da pretvori male ratove u ratove srednjeg obima. Na primer, u martu 2004. godine, četiri američka privatna izvođača radova su ubijena, spaljena i obešena sa mosta u Faludži u zapadnom Iraku. Faludža je stekla reputaciju posebno neprijateljskog rata prema američkoj vojnoj okupaciji, a oficiri marinaca su preporučili da se grad blokira jer nije bilo taktičke potrebe da se zauzme ili upravlja njime. Ali visoki zvaničnici u američkoj vojsci i administraciji Džordža V. Buša verovali su da Faludža mora da nauči lekciju jer je američka čast omalovažena. Naknadno osvajanje grada rezultiralo je desetinama žrtava marinaca i dovelo je do još više žrtava u drugoj bici sledećeg novembra. Razvoj događaja u Faludži dokazuje da što je veća moć, to se više mora disciplinovati. Izbegavanje malih, pa čak i srednjih ratova počinje ovom vrstom uzdržanosti.

Kopneni angažmani su posebno opasni jer mogu brzo da se pretvore u močvare. U svim svojim dosadašnjim vojnim akcijama – Nigerija, Venecuela, Iran – Tramp je gotovo isključivo koristio vazdušna i pomorska sredstva. To je dobra stvar. Sjedinjene Države bi trebalo da budu posebno oprezne sa kopnenim angažmanima na istočnoj hemisferi, gde su se svi njihovi ratovi srednjeg obima vodili od Drugog svetskog rata. To nije samo zbog izazova koje predstavljaju velike udaljenosti; to je i zato što je kvalitet američkih obaveštajnih podataka generalno bio slabiji tamo nego u samom dvorištu Sjedinjenih Država (mada čak i tamo, Sjedinjene Države bi mogle da se nađu u nepotrebnim problemima). Bivši američki ministar odbrane Donald Ramsfeld zamišljao je Irak kao drugu Panamu – ulazak i izlazak za nekoliko nedelja ili meseci, koristeći samo ograničen broj vojnika. Ali američki obaveštajni podaci o Panami bili su beskonačno veći od onih o Iraku, a Irak je mnogo veća zemlja. Ramsfeld i administracija Džordža V. Buša nisu poslušali Tučmanov savet i nisu verovali stručnjacima za to područje koji su upozoravali na mešanje. Takođe im je nedostajao adekvatan i realističan plan za Irak nakon invazije. Rezultat je bio skup rat srednjih razmera. Svaka američka vojna akcija, bez obzira koliko mala bila, trebalo bi da bude praćena potpuno razvijenim planom za naredni dan koji se stalno ažurira, a koji će dodatno integrisati stručnost profesionalne birokratije u donošenje odluka u spoljnoj politici.

Tokom svog mandata kao predsednik Združenog komiteta načelnika štabova u ranoj eri nakon Hladnog rata, Kolin Pauel, koji je kasnije bio državni sekretar SAD, tvrdio je da Sjedinjene Države ne bi trebalo da se obavežu na rat ukoliko nemaju ogromnu silu, strategiju izlaska, vitalni nacionalni interes, jasan cilj i široku podršku. Ova ideja, koja je postala poznata kao Pauelova doktrina, poslednjih godina je po strani. Pa ipak, ona ostaje relevantna. Možda krajnji cilj Pauelove doktrine nije bio da se izbegne poraz, sam po sebi, već da se izbegnu ratovi srednjeg obima. A za velike sile poput Sjedinjenih Država, izbegavanje ratova srednjeg obima znači da treba biti veoma oprezan u vezi sa malim ratovima u koje se upliće.

Carstva i velike sile koje su najduže opstale su one koje su izbegavale ratove srednjeg obima. Vizantijsko carstvo, na primer, opstalo je preko hiljadu godina čineći sve što je moguće da izbegne otvoreni rat. Dok Sjedinjene Države slave svoju 250. godišnjicu, suočavaju se i sa nizom eskalacija sukoba. Ako ne mogu da izbegnu ratove srednjeg obima koji su ih mučili u prošlosti, može doći do fatalnog raskola između javnosti i njene vladajuće elite. Malo je verovatno da će posledice biti trenutne, ali takve podele su način na koji republike polako umiru.