U javnosti se pojavila nova mapa, prema kojoj je Hrvatska navodno tražila formiranje entiteta u okviru Bosne i Hercegovine sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Reč je o mapi punoj enklava, u kojima bi Hrvati i Srbi bili teritorijalno odvojeni. Iako ideja sama po sebi nije nova i o njoj se ranije govorilo, ovakav prikaz mape prvi put je izazvao širu pažnju.

Tu se otvara niz pitanja: kako bi ljudi u takvim enklavama funkcionisali, da li bi se radilo o srpskoj ili hrvatskoj zemlji, i čija bi ta teritorija zapravo bila. Upravo takve dileme, kako se ističe, već su jednom region dovele do sukoba.

Istovremeno, u Mađarskoj se pojavljuju ideje o jačanju političkih projekata koji se povezuju sa obnovom austrougarskog koncepta. Takva tvorevina bi, prema tim tumačenjima, mogla predstavljati jednu od ekonomskih i vojnih sila u Evropi, a po BDP-u i najrazvijeniju. Ideja o monarhiji prisutna je već duže vreme, a poslednjih desetak godina oko nje se formira i deo mlađe populacije.

U emisiji "Ni 5 ni 6" na Kurir televiziji o ovim temama su govorili: Vladan Glišić, advokat, Drago Bosnić, novinar BRIKS-a, doktor Rajko Petrović, naučni saradnik Instituta za evropske studije i Perko Matović, savetnik ministra informisanja i telekomunikacija.

Mapa koja uzburkava region

Uzbuđenje oko novih mapa ponovo je otvorilo stare teme, iako se u javnosti sve češće ističe da nijedno preuređenje ovakvog tipa u istoriji nije sprovedeno bez sukoba. Danas, međutim, sve više deluje da se određeni procesi pokušavaju sprovesti na drugačiji način, a ne direktnim ratom. Vladan Glišić je izneo svoje viđenje situacije:

- Meni ovo liči na ono što se dešava širom sveta, ne računajući ove grube sukobe kao u Ukrajini i Iranu, priču o Grenlandu i slično. Dakle, u tom opštem globalnom pretumbavanju mogu da se dese promene bez potrebe da se poteže oružje. Setite se kako se razišla Čehoslovačka, kako se raspao Sovjetski Savez – naravno, bilo je lokalnih ratova, ali onaj veliki rat koji se očekivao nije se desio. Ovo su posledice tih tadašnjih razdruživanja koja nisu završena na način koji bi odgovarao svim akterima.

On je potom podsetio na nastanak Dejtonske Bosne i Hercegovine:

- Što se tiče same Dejtonske Bosne i Hercegovine, ona je nastala tako što je sprečen sukob između Muslimana i Hrvata. 1993. godine potpisan je Vašingtonski sporazum posle nekoliko meseci žestokog rata, u kojem se često zaboravlja da je naša vojska pomagala i srpske i hrvatske izbeglice, dok su se oni međusobno ozbiljno sukobljavali na tim prostorima. Herceg-Bosna je u suštini bila zamišljena kao entitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ali je kasnije ukinuta pod pritiskom Zagreba i Zapada, kako bi se formirala jedinstvena državna struktura koja bi sprečila stvaranje nezavisne muslimanske države i istovremeno predstavljala balans prema Srbima.

Glišić smatra da je pitanje mogućeg obnavljanja austrougarskog uticaja daleko ozbiljnije i opasnije. Navodi da se, nakon promene vlasti u Mađarskoj, deo političkih elita vraća idejama koje su bliske centralnoevropskim nacionalističkim konceptima, usmerenim ka Berlinu ili Beču. Takve politike, prema njegovom tumačenju, nisu bile prijateljske prema Srbima u prošlosti, što ilustruje kroz istorijske događaje poput Novosadske racije 1942. godine. Zaključuje da bi takvi akteri mogli ponovo postati instrument šireg evropskog centra moći.

Realnost i granice ideja

Drago Bosnić je ocenio da je pitanje Republike Srpske u velikoj meri već politički definisano, te da Srbija predstavlja važan faktor stabilnosti i garant bezbednosti Republike Srpske. Ipak, naglasio je da se slaže sa ocenom da ideje o obnovi austrougarskih koncepata nisu bez istorijske težine.

- Što se tiče Republike Srpske, mislim da je tu stvar manje-više zaokružena. Srbija kao država jeste garant bezbednosti Republike Srpske. Sa druge strane, ne sviđa mi se priča o obnovi Austrougarske. Znamo gde je Austrougarska bila i kakav je bezbednosni problem predstavljala pre više od sto godina - naveo je Bosnić i dodao:

- Ako se nastavi briselska politika stvaranja nekakve brane prema Rusiji ili eventualno odskočne daske za potencijalni sukob sa Rusijom, onda to ne bi bilo dobro po nas. Ali iskreno, ne vidim kako bi se Austrougarska uopšte mogla obnoviti u ozbiljnom obliku.

Istorijske paralele i nova politika
Rajko Petrović ističe da je mapa plasirana u medije dan ili dva nakon što je Petar Mađar ostvario ubedljivu pobedu. Prema njegovoj oceni, to je značajno i za njega i za ljude sa kojima sarađuje, jer je on tu situaciju predstavio kao novu-staru osovinu Budimpešta–Beč, koja po Srbiju nikada u istoriji nije bila naročito povoljna. Petrović naglašava da je za nas ta ideja važna pre svega u kontekstu toga kako bi se mogla reflektovati na regionalne i srpske interese.

- To je vezano i za Bosnu i Hercegovinu, jer znamo da je 1878. godine, nakon Berlinskog kongresa, Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu na 40 godina. Tada se i javlja termin Bosna i Hercegovina u današnjem obliku, jer su postojali Bosanski i Hercegovački pašaluk. Kasnije, 1908. godine, dolazi do aneksije u pravom smislu te reči, što je izazvalo velike proteste u Beogradu i među srpskim stanovništvom, koje je to videlo kao uvod u šire sukobe - objasnio je Petrović.

On ocenjuje da je Austrougarska u istorijskom smislu predstavljala veliku opasnost za srpski narod i da je imala značajan uticaj na regionalna politička kretanja, uključujući i procese stvaranja novih država na Balkanu. Ipak, smatra da su danas realne mogućnosti za obnovu takvog saveza znatno manje i da u savremenim uslovima nije moguće ponovo uspostaviti Austrougarsku u njenom originalnom obliku.

Političke interpretacije i unutarmađarske razlike

Perko Matović je ocenio da je ideja o obnovi Austrougarske u teritorijalnom smislu nerealna, ali da se političke izjave moraju posmatrati u širem kontekstu unutar mađarske politike:

- Ne postoji nikakav način da se obnovi Austrougarska monarhija u teritorijalnom smislu. Ja ipak nešto drugačije tumačim tu izjavu Petra Mađara; smatram da ju je nesmotreno izneo, i to na način koji se može razumeti kroz postojanje dva pravca unutar mađarske politike, a ta dva pravca unutar desne mađarske politike su veoma bitna. Jedan je samostalni mađarski koncept koji nije opterećen rusofilstvom, evrofilstvom ni anglofilstvom, a kog je predstavljao Viktor Orban. Drugi je onaj desni pravac koji je inicijalno bio neokonzervativan, blizak tendencijama s kraja prošlog veka, a to je ovaj koji sada predstavlja Mađar. I onda je on na taj način hteo da prikaže da pripada toj zapadnoj tradiciji politike svoje zemlje, a ne išta drugo - ističe Matović.

On zaključuje da se u savremenoj evropskoj politici kao svojevrsni „univerzalni kriterijum“ uzima to da li neko dolazi iz Evropske narodne partije (EPP). Reč je o najvećoj narodnjačkoj parlamentarnoj grupi, koja ima dominantnu ulogu u Evropskoj uniji. Međutim, on ocenjuje da je ta partija već duže vreme postala simbol svega što smatra problematičnim u EU – od globalističkih politika do procesa koji, po njegovom mišljenju, narušavaju samu suštinu Evropske unije.

U tom kontekstu navodi da, ukoliko je neko njen punopravni član i spreman da podrži Ursulu fon der Lajen, prema njegovom stavu mu se ne može ukazati političko poverenje, već mu se mora biti aktivno suprotstavljen.