Ipak, i među njima postoje određene razlike, jer nekima uniforma ustaške „Crne legije“ ne bi lepo stajala. Željku Veljkoviću, „novinaru“ lažovskog medija koju narod s pravom naziva Nova SS, stajala bi savršeno, a ovih dana se kandidovao da obuče i onu tzv. Armije BiH Alije Izetbegovića, ili onu koju su nosili pripadnici ustaškog HOS-a 90-ih u zapadnoj Hercegovini. Svima im je zajednička iskonska mržnja prema generalu Ratku Mladiću, Republici Srpskoj, vojsci te srpske države i Srbima, ma gde god živeli.

U najnovijem izlivu mržnje, na kojem bi mu čestitao, ali i pozavideo i Franjo Tuđman, Veljković je govorio o generalu Mladiću koji je na pravdi Boga zatvoren u haškom kazamatu. Radujući se njegovom teškom stanju i mukama kojima je podvrgnut od strane svetskih neonacista, Veljković je rekao da ne treba ni za grob da mu se zna.

Prema njemu, o Mladiću ne treba uopšte da se piše. Štaviše, ne treba da se kaže ni gde je umro, ni gde je sahranjen, niti da je uopšte sahranjen. Kako kaže ovaj ustašoid sa, nažalost, srpskim imenom i prezimenom, treba da se pamte samo generalovi „zločini“.

A šta je generalov „zločin“? Spas Srba iz Krajine otvaranjem Koridora života, kojim je zauvek spojen zapadni i istočni deo Srpske, ali i Banjaluka i Beograd? Da li je Mladićev zločin to što hiljade Srba danas mogu slobodno da odu u srpsko Trebinje i Nevesinje, koje je odbranio od pomahnitalih ustaških hordi? Banjaluka, biser Srpske, ostala je najveći srpski grad zapadno od Drine, jer je i nju branio srpski general-heroj. Zahvaljujući Mladiću, namučena Donja Gradina, deo ustaškog logora Jasenovac, zauvek će ostati deo srpske države, da služi kao opomena, sećanje i molitva za milion srpskih duša, novomučenika, koje je krvnički ubila ustaška ruka.

Sve to, i mnogo toga Mladić je učinio za svog života. Još uvek u snazi, dok je po vrletima Srpske branio slobodu svog naroda, ušao je u legendu. Srpski narod ceni heroja onoliko u koliko pesama ga je opevao. Mladić je po tom kriterijumu jedan od najvećih. Po vojničkim kriterijumima ravan je Mišiću i Obiliću.

Željko Veljković, jugosloven, mrzitelj, poštovalac lika i dela Ante Pavelića, s druge strane, u svom životu je samo mrzeo. Suština njegovog postojanja je mržnja, ali prema sebi samom. On mrzi što govori srpskim jezikom kao maternjim, a zna da je to najlepši jezik na svetu. Mrzi to što oseća da je ćirilica lepše i bogougodnije pismo od latinice. Mrzi i to što zna da ga svetac zaštitnik njegove porodice čuva u svakom trenutku. Mrzi i to što pripada pobedničkom, slavnom srpskom narodu sa hiljadugodišnjom istorijom i kulturom, narodu koji je uspostavio jedno carstvo, a uništio mnoga.

Sve to on mrzi, kao i njegove kolege, a često i pređe granicu, pa Blagoja Jovovića naziva ratnim zločincem, heroja zbog čija dva metka je krvnik Ante Pavelić dve godine umirao u najtežim mukama. Veljković ne ume drugačije. On mora da izvrgne ruglu svaku srpsku svetinju, po cenu da proslavi Antu Pavelića i da njegovog ubicu nazove zločincem i prevarantom.

Ipak, bez obzira na Veljkovićevu mržnju, na jezivu ustašku propagandu koju svakodnevno širi sa malih ekrana lažovskog medija, Srbi generala Mladića, Blagoja Jovovića, i sve druge srpske heroje svakim danom sve više vole. Veljkovića najviše boli to što zna da „ u gradu i selu, brdu i ravnici, svi su Srbi Ratkovi vojnici“.