Međutim, mnogi će se iznenaditi kada saznaju da izrazi „kofa“ i „kanta“, koje gotovo svi upotrebljavamo, zapravo nisu domaće reči, već pozajmljenice koje su tokom istorije postale sastavni deo našeg govora.

Reč kofa u srpski jezik stigla je iz turskog, u periodu osmanske vlasti na ovim prostorima. Sa druge strane, kanta je preuzeta iz nemačkog jezika i u upotrebu je ušla znatno kasnije. Vremenom su obe reči toliko odomaćene da ih danas gotovo niko ne doživljava kao strane.

Ipak, pre nego što su ove pozajmljenice postale deo svakodnevnog govora, naši preci koristili su sasvim drugačiji naziv.

Stara srpska reč za ovu posudu glasi kabao.

Kabao je nekada označavao drvenu posudu sa jednom drškom, koja se vekovima koristila u domaćinstvima. U njoj se nosila voda sa izvora, sakupljalo mleko nakon muže krava, ovaca ili koza, ali i obavljali brojni drugi svakodnevni poslovi na selu.

Kako su tradicionalne drvene posude vremenom zamenjene metalnim, a zatim i plastičnim kantama i kofama, tako je i reč „kabao“ gotovo potpuno nestala iz svakodnevne upotrebe. Danas je retko ko koristi, pa mnogi mlađi ljudi nikada nisu ni čuli za nju.

Ipak, ovaj stari izraz nije u potpunosti nestao. Sačuvao se u jednom od najpoznatijih narodnih izraza – „lije kao iz kabla“. Ovu frazu svakodnevno izgovaramo kada želimo da opišemo veoma jaku kišu, a da pritom često i ne razmišljamo odakle potiče.

Zanimljivo je da upravo taj izraz čuva uspomenu na predmet koji je odavno izašao iz upotrebe. To pokazuje koliko je jezik živ i koliko istorija, običaji i svakodnevni život ostavljaju trag u rečima koje koristimo. I kada pojedini predmeti nestanu, njihov naziv često nastavi da živi kroz poslovice, izreke i narodne fraze koje se prenose s generacije na generaciju.