Dok se u Rusiji na državnim televizijama i javnim manifestacijama neprestano veliča patriotizam dobrovoljaca koji odlaze na front u Ukrajinu, sudbina onih koji su pali u zarobljeništvo i potom se vratili u domovinu ostaje mračna, tiha i gotovo prećutana tema. Kako piše Wall Street Journal, povratak iz ukrajinskog zarobljeništva za mnoge ruske vojnike ne znači spas, već početak nove agonije.

Jedan ruski vojnik srednjih godina, koji je sebe smatrao iskrenim patriotom, oslobođen je iz ukrajinskog logora za ratne zarobljenike ranije ove godine. Odmah po izlasku iz zarobljeništva pozvao je porodicu sa nadom da će se vratiti kući i proslaviti rođendan svog sina. Međutim, umesto porodičnog zagrljaja i povratka normalnom životu, dočekala ga je sasvim drugačija realnost.

Po dolasku u Rusiju, usledile su nedelje izolacije i ispitivanja od strane ruskih bezbednosnih struktura. Federalna služba bezbednosti (FSB), vojno tužilaštvo i Ruski istražni komitet detaljno su ga saslušavali, tražeći bilo kakav trag navodne izdaje, saradnje sa Ukrajincima ili kršenja vojnih propisa. Nakon tog procesa, vojnik je bez mnogo objašnjenja vraćen nazad na front.

Nedugo potom, nestao je tokom borbi u blizini okupiranog Donjecka. Njegova porodica danas strahuje da je poginuo, ali nema zvaničnu potvrdu njegove sudbine.

– Kao da smo zarobljeni u krugu pakla – rekao je jedan od njegovih rođaka.

Ova priča nije izuzetak, već ilustracija šire prakse koja pogađa ruske ratne zarobljenike po povratku kući. Iako se njihovo oslobađanje u javnosti predstavlja kao uspeh i razlog za slavlje, realnost je često obeležena sumnjom, represijom, kažnjavanjem i potpunom finansijskom nesigurnošću.

Pre odlaska na front, ruski komandanti, prema svedočenjima, često upozoravaju vojnike da je smrt poželjnija opcija od predaje. Navodno im se govori da bi radije trebalo da se raznesu granatom nego da padnu u ruke ukrajinskim snagama.

Nakon razmena ratnih zarobljenika, koje se uglavnom sprovode preko teritorije Belorusije, vojnici se po povratku u Rusiju ne puštaju odmah kućama. Umesto toga, bivaju izolovani od porodica, ponekad i do mesec dana, dok traje proces provera i ispitivanja.

Tokom tih saslušanja, bezbednosne službe pokušavaju da utvrde da li je došlo do dobrovoljne predaje, saradnje sa neprijateljem ili davanja izjava koje bi mogle da se protumače kao izdaja. U pojedinim slučajevima, pokreću se i krivični postupci.

Ruske vlasti su tokom 2022. godine, u jeku haotične masovne mobilizacije, uvele krivičnu odgovornost za dobrovoljnu predaju neprijatelju. Cilj ove mere bio je da se obeshrabre vojnici od predaje, ali je njena posledica bio čitav niz drakonskih kazni, navodi Wall Street Journal.

Jedan od najpoznatijih primera jeste slučaj Romana Ivanišina, koji je po povratku iz ukrajinskog zarobljeništva osuđen na čak 15 godina zatvora u kaznenoj koloniji sa maksimalnim obezbeđenjem. Optužen je za dobrovoljnu predaju, pokušaj predaje i dezerterstvo, što je postalo simbol načina na koji se ruska država odnosi prema sopstvenim vojnicima koji su pali u zarobljeništvo.

Sličnu sudbinu doživeo je i 45-godišnji Pavel Gugujev, bivši zatvorenik, koji je osuđen na osam godina zatvora zbog navodne „saradnje sa stranom državom“. Njegov „zločin“ bio je davanje intervjua ukrajinskim medijima u kojima je kritikovao rat, kao i uslove kroz koje je prolazio nakon povratka u Rusiju.

Nakon završetka ispitivanja, većina oslobođenih vojnika se formalno vraća u svoje jedinice, ali u praksi to često znači ponižavanje i kažnjavanje. Neki bivaju raspoređeni na besmislene fizičke poslove, iscrpljujuće vežbe bez oružja ili čišćenje objekata, dok se drugi gotovo odmah šalju nazad na prve linije fronta, često na najopasnije zadatke.

Porodice i bivši ratni zarobljenici tvrde da ih komandanti tretiraju kao izdajnike, a ne kao ljude koji su preživeli ratne strahote.

– Zemlja je u ratu i država ne podstiče predaju – izjavio je Valerij Vetoškina, advokat povezan sa ruskom organizacijom za pravnu pomoć OVD-Info, objašnjavajući brutalnu logiku sistema.