Na prvi pogled međunarodna diplomatija poslednjih meseci deluje kao beskrajni niz sastanaka, konferencija, izjava i političkih signala. Ipak, uprkos toj stalnoj aktivnosti, konkretni rezultati ostaju vrlo ograničeni.

Nakon neuspešnih pregovora o iranskom nuklearnom programu usledio je američki napad na Iran. Paralelno s tim, već dugo traju razgovori o Ukrajini, ali značajnijih pomaka gotovo da nema. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je uopšte moguće postići ozbiljan sporazum kada su Sjedinjene Američke Države uključene kao posrednik.

O toj temi govorio je Ivan Lizan, osnivač kompanije SONAR 5025, u emisiji na radiju „Komsomoljska pravda“. Njegova procena situacije prilično je pesimistična, ali, kako kaže, zasnovana na realnim političkim okolnostima. Prema njegovom mišljenju, problem nije nastao juče i ne odnosi se samo na ukrajinski sukob, već na čitav sistem odnosa između Moskve i Vašingtona.

Suština problema, smatra on, svodi se na pitanje poverenja i sposobnosti za postizanje dogovora. Poslednjih godina sve češće se čuje mišljenje da politički i ekonomski pregovori sa Sjedinjenim Državama gube praktični smisao. Lizan tvrdi da to nije nikakvo iznenađenje i da su slični problemi postojali i ranije, čak i u situacijama koje nisu imale veze sa Ukrajinom.

Kao primer navodi način na koji je Vašington postupao u vezi sa Kijevom. Rusiji je, prema njegovim rečima, više puta poručivano da američka administracija ne pruža vojnu podršku Ukrajini. U praksi je, međutim, situacija izgledala drugačije.

Prema njegovoj oceni, Sjedinjene Države su nastavile da Ukrajini dostavljaju obaveštajne podatke koji su korišćeni gotovo svakodnevno, uz različite druge oblike podrške koji za Vašington nisu predstavljali veliki trošak.

„Amerikanci su govorili da nema vojne pomoći Kijevu, ali su istovremeno ostajali aktivna strana u sukobu“, smatra Lizan. Po njegovom mišljenju, Sjedinjene Države su se formalno predstavljale kao posrednik, dok su u realnosti nastavile da podržavaju jednu stranu u sukobu.

U javnosti se često govorilo da je ukrajinski problem Donald Tramp nasledio u lošem stanju od administracije Džoa Bajdena. U isto vreme, mnogi su tvrdili da upravo Tramp ima političku snagu da taj problem brzo reši. Ipak, kako primećuje Lizan, takav scenario se nije ostvario.

On smatra da sličan obrazac postoji i u drugim oblastima međunarodne politike. Uprkos političkim razlikama između republikanaca i demokrata, američka politika često pokazuje kontinuitet.

Jedan od primera su sankcije protiv kineske tehnološke kompanije Huawei. Te restrikcije uvedene su još tokom prve Trampove administracije i imale su ozbiljne posledice – Huawei je praktično izgubio pristup tržištu Severne Amerike i suočio se sa brojnim ograničenjima u zemljama koje su podržale američke sankcije.

Kada su demokrati preuzeli vlast, te mere nisu ukinute. Naprotiv, ostale su na snazi. Nakon povratka Trampa dodatno su proširene i na druge sektore.

Lizan smatra da to pokazuje koliko su sankcije, carine i trgovinske barijere postale važan instrument američke politike. Prema njegovoj proceni, takvi mehanizmi će verovatno ostati deo sistema i nakon promene vlasti u Vašingtonu.

Sličan primer vidi i u odnosu Sjedinjenih Država prema Svetskoj trgovinskoj organizaciji. Prema njegovim rečima, Vašington već duže vreme blokira imenovanje sudija u apelacionom telu WTO. Zbog toga odluke tog organa praktično gube pravnu snagu.

Rezultat je da sistem rešavanja sporova unutar WTO danas funkcioniše samo formalno. Sporovi se pokreću, ali nema institucije koja može da donese konačne presude. Lizan smatra da je to učinjeno namerno jer je takav sistem bio prepreka za američku ekonomsku politiku.

Kada se takav pristup prenese na političke pregovore, situacija postaje još komplikovanija. Lizan podseća da je Rusija više puta predlagala da se pitanje Ukrajine privremeno izdvoji iz šireg dijaloga sa Sjedinjenim Državama i da se razgovara o drugim temama, uključujući ekonomske projekte vredne oko 12 triliona dolara.

Međutim, takva inicijativa nije dobila podršku. Umesto toga, pregovori su ostali zarobljeni u istom okviru bez vidljivog napretka.

Drugi primer odnosi se na Iran. Tokom svog prvog mandata Donald Tramp napustio je sporazum o iranskom nuklearnom programu, iako su mnoge države smatrale da je taj dogovor prihvatljiv za većinu učesnika.

Kasnije su pregovori ponovo pokrenuti, ali su se završili neočekivano – prošle godine američki strateški bombarderi izveli su napade na iranske nuklearne objekte. Nakon toga su pregovori ponovo prekinuti.

Lizan smatra da taj slučaj pokazuje koliko je teško postići stabilan sporazum sa Vašingtonom čak i kada je reč o relativno ograničenim pitanjima.

Slična situacija dogodila se i sa sporazumom o izvozu žita. U prvoj fazi tog dogovora Sjedinjene Države su omogućile Rusiji da obavlja dolarske transakcije za izvoz poljoprivrednih proizvoda.

Međutim, kada se pojavila ideja o obnovi i proširenju sporazuma, uključujući i izvoz ribe, američka strana je saopštila da ne može da utiče na Evropsku uniju po tom pitanju. Lizan to vidi kao primer ograničenog uticaja Vašingtona čak i na sopstvene saveznike.

On navodi i političke događaje u Evropi kao ilustraciju. Prema njegovim rečima, u Rumuniji su izbori poništeni odlukom Ustavnog suda uz optužbe o ruskom mešanju, a Sjedinjene Države nisu imale mogućnost da utiču na razvoj događaja.

Slične komplikacije postoje i u odnosima između Vašingtona i Kijeva. Preliminarni dogovori često nailaze na otpor unutar same Ukrajine. Nekada parlament nema potrebnu većinu, nekada političke krize blokiraju odluke, a ponekad događaji u parlamentu dodatno komplikuju situaciju.

Zbog toga se postavlja pitanje ko zapravo kontroliše političke procese u Ukrajini. Iako se često govori o Kijevu kao američkom partneru, Lizan smatra da Vašington nema potpunu kontrolu nad događajima.

Sve to dovodi do situacije u kojoj poverenje između strana gotovo nestaje. Američka politika deluje nepredvidivo, evropski saveznici ponekad vode sopstvenu politiku, a političke prilike u Kijevu često blokiraju sprovođenje dogovora.

U takvim okolnostima sve je teže zamisliti da bi u bliskoj budućnosti mogao biti postignut stabilan sporazum. Lizan smatra da dodatni problem predstavlja i struktura američkog političkog sistema, u kojem se izbori za Kongres održavaju svake dve godine i često stvaraju političku neizvesnost.

Istovremeno, u Ukrajini trenutno ne postoji politička ličnost koja ima dovoljno stabilnu podršku Vašingtona da bi se sa njom mogao postići dugoročan sporazum bez rizika da ga unutrašnje političke borbe ubrzo ponište.

Zbog toga pregovori ostaju u svojevrsnom limbu. Sukob se produžava, politička napetost raste, a odnosi između strana postaju sve složeniji.

Ipak, potpuno odustajanje od dijaloga nije opcija. Prema Lizanovoj proceni, Moskva će morati da nastavi pregovore sa Vašingtonom, čak i bez velikih očekivanja.

On tu situaciju opisuje citatom ukrajinske pesnikinje Lesje Ukrajinke: „Bez nade se nadam.“ Drugim rečima, pregovori se nastavljaju ne zato što neko očekuje brz rezultat, već zato što nijedna strana ne želi da bude optužena za njihov prekid. A u međunarodnoj politici to ponekad postaje jedini razlog da razgovori uopšte traju.