Pomorska blokada predsednika Donalda Trampa predstavlja najnoviji pokušaj da se testira do sada nedokazana teorija rata sa Iranom — da će nadmoć Sjedinjenih Američkih Država neminovno slomiti Islamsku Republiku.

Strategija se zasniva na jednostavnoj pretpostavci: gušenje iranskog izvoza nafte i uvoza koji održava svakodnevni život pokrenuće društveni kolaps. To će stvoriti neizdrživ pritisak na režim da se povinuje zahtevima SAD i trajno odustane od svog nuklearnog programa.

U Vašingtonu to deluje logično. Svaka država, bilo radikalna teokratija ili zapadna demokratija, srušiće se ako ne može da obezbedi pristup osnovnim potrebama — hrani, energiji i radu. Kada američki zvaničnici vide rastuću inflaciju, katastrofalne gubitke radnih mesta i nestašice u Teheranu, zaključuju da dvonedeljna blokada daje rezultate.

– Blokada je genijalna, u redu? – rekao je Tramp u sredu. – Njihova ekonomija je u ozbiljnim problemima. To je mrtva ekonomija.

Predsednik je toliko zadovoljan planom da je pripremio svoje saradnike na to da bi mogao da traje mnogo duže, izvestio je Si-En-En nakon toga.

Jedan od razloga jeste to što je reč o načinu da se izvrši pritisak na Iran bez rizika od američkih žrtava kroz kopnene operacije ili nastavka bombardovanja koje je bilo neprekidno, ali bez konačnog ishoda. Drugi razlog je pokušaj da se obnovi američka poluga u ekonomskom ratu, oslabljena kada je Iran izazvao globalnu krizu zatvaranjem Ormuskog moreuza.

Američka ekonomija je daleko snažnija od iranske, pa ovo ne bi trebalo da bude neizvesno. Ipak, razoran vazdušni napad SAD i Izraela uništio je veliki deo iranske vojske, ali nije uspeo da obezbedi stratešku pobedu u ratu.

Trampov optimizam suočiće se sa dva pitanja koja će odlučiti sudbinu njegove najnovije strategije u ratu koji je često delovao bez jasnog razloga ili krajnjeg cilja.

Prvo pitanje je koliko dugo Tramp, njegovi republikanski saveznici i američki narod mogu da podnose rastuće troškove rata, uključujući gorivo skuplje od četiri dolara po galonu i verovatan rast inflacije. Birači na međuizborima već su nezadovoljni visokim troškovima i stanjem ekonomije.

Drugo pitanje je da li se plan zasniva na realnim obaveštajnim procenama o stanju u Iranu i razumnom zaključivanju o tome kako bi njegovi lideri mogli da reaguju. U Vašingtonu postoji dugogodišnja i problematična tendencija da se američka logika primenjuje na društva Bliskog istoka koja ne reaguju onako kako američki predsednici očekuju.

Predsednik se kladi na to da će lideri Irana, u radikalnoj islamskoj teokratiji koja ima istoriju nanošenja velike patnje sopstvenom narodu, reagovati isključivo iz ekonomskih motiva — kao što bi možda on reagovao na njihovom mestu.

Rastuća kriza u Iranu

Sve je više dokaza da je iranska ekonomija u ozbiljnim problemima. Vol strit džornal je u izvestio da troškovi rata uključuju milion nezaposlenih, nagli rast cena hrane i gašenje interneta koje je ugušilo onlajn ekonomiju. Inflacija je visoka, a osnovne namirnice poput crvenog mesa postale su nedostupne. Mediji sa Bliskog istoka upozoravaju na rastuće nestašice i pretnje po bezbednost snabdevanja hranom.

Iranski ministar nafte Mohsen Paknežad upozorio je javnost u sredu da smanji potrošnju energije. Vladinim institucijama je naloženo da smanje potrošnju električne energije za 70% posle 13 časova.

Tim Bele kuće Si-En-Ena izvestio je da američki zvaničnici analiziraju obaveštajne podatke koji predviđaju da iranska ekonomija može da izdrži još samo nekoliko nedelja, ako ne i dana, prema dva izvora. Tramp takođe stalno tvrdi da će nemogućnost Irana da izvozi naftu primorati zemlju da obustavi proizvodnju i rizikuje veliku štetu na naftnim poljima, čija bi sanacija mogla da traje godinama.

Aleks Vatanka, viši saradnik Instituta za Bliski istok, ocenio je da bi blokada mogla da izazove ozbiljan ekonomski udar koji bi mogao da se pretvori u nekontrolisano političko protivljenje.

Ali je dodao ključnu napomenu: za to bi mogli biti potrebni meseci.

– Prvo što treba imati na umu jeste da se nikada ranije nismo našli u ovakvoj situaciji; ovo je nepoznata teritorija – rekao je Vatanka. – Blokada je nešto što Iran nikada nije doživeo, čak ni tokom rata sa Irakom.

Vatanka je rekao da može da zamisli scenario u kojem bi milioni radnika izašli na ulice i zahtevali olakšanje.

– To je trenutak kada će režim biti testiran na način na koji ranije nije bio – to ne znači da ne može da opstane, oslanjajući se na represiju… ali biće pitanje da li može da savlada obim nezadovoljstva.

On je, međutim, upozorio da bi mogućnost da ekonomski kolaps izazove političke promene zavisila od nivoa organizacije protesta protiv režima i prebegavanja unutar sistema, što se u Iranu još nije pojavilo.

Tramp možda neće imati vremena da čeka kontrarevoluciju. Njegov rejting podrške je na istorijski niskom nivou, a republikanci strahuju od gubitka većine u Predstavničkom domu i teške borbe za zadržavanje Senata u novembru. Što rat duže traje i Iran drži Ormuski moreuz zatvorenim, to je veća šteta za Sjedinjene Američke Države.

Trampova lična psihologija takođe može igrati ulogu. Deluje opsednuto svojim političkim nasleđem dok razmišlja o velikim projektima u poslednjih hiljadu dana mandata. Za čoveka koji sebe vidi kao pobednika, ništa ne bi bilo pogubnije nego da bude označen kao gubitnik u ratu sa Iranom.

Kako bi blokada mogla da propadne

Ipak, čak i ako Tramp namerava da istraje, postoji mogućnost da je strategija blokade jednostavno pogrešna.

Ako ubistvo vrhovnog vođe Irana Alija Hamneija nije nateralo Iran da odustane i ako nedelje neprekidnog bombardovanja nisu slomile odlučnost njegovih lidera, ima li razloga verovati da bi to mogla ekonomska kriza?

Upornost i tvrdoglavost Islamske Republike postale su gotovo legendarne.

Iran je decenijama pod zapadnim sankcijama. Izdržao je razoran osmogodišnji rat sa Irakom osamdesetih godina, sa procenjenih milion žrtava. Svaki put kada su protesti pretili da dostignu kritičnu masu, režim je slao svoje snage na ulice da brutalno uguše demonstracije i sačuvaju vlast.

Suština režima u poslednjih 47 godina od Islamske revolucije jeste otpor prema Sjedinjenim Američkim Državama kao „velikom Sotoni“. Moguće je da bi radije prihvatili društveni kolaps nego popustili pred Trampovim zahtevima.

Trita Parsi, izvršni potpredsednik Kvinsi instituta za odgovornu državnu politiku, rekao je da je Trampov tim samo najnovija američka administracija koja veruje, pogrešno, da kampanja pritiska može naterati Iran na popuštanje.

– Uvek postoji potraga za tim „čarobnim metkom“, jednom tačkom pritiska koja će naterati Irance da se ili uruše, kapituliraju ili prilagode američkim željama – rekao je Parsi. – I gotovo svaki put kada SAD krenu tim putem, na kraju se razočaraju.

Trampovo samopouzdanje takođe odražava još jedan poznat trend u Vašingtonu — stalno prisutno uverenje, posebno među konzervativcima, da su iranska ekonomija i režim pred stalnim kolapsom.

– Moraju samo da priznaju poraz, to je sve što treba da urade. Samo da kažu: „Predajemo se, predajemo se“ – rekao je predsednik u Ovalnom kabinetu u sredu.

Ako Iran to učini, Tramp bi mogao da prekine dugogodišnji ciklus bezuspešne politike i okonča gotovo poluvekovni sukob Sjedinjenih Američkih Država sa ogorčenim protivnikom.

Ako ne uspe, ponovo će se pokazati da spremnost Islamske Republike da izdrži udarac za udarcem može neutralisati i daleko veću američku moć.