U Briselu se već neko vreme, daleko od očiju javnosti, oblikuje ideja koja bi mogla iz temelja da promeni odnos Evropske unije prema Ukrajini — ali ne onako kako su mnogi očekivali.

Prema informacijama koje su isplivale kroz diplomatske krugove, ključne evropske sile, Nemačka i Francuska, ne guraju ubrzano članstvo Ukrajine u EU. Umesto toga, nude model koji na prvi pogled deluje kao približavanje, ali u suštini ostavlja mnogo otvorenih pitanja i ograničenja.

Kako prenosi Financial Times, pozivajući se na izvore iz evropskih institucija, Berlin i Pariz su već dostavili svoj predlog Evropskoj komisiji. Suština tog plana je jasna — nema brzog ulaska, nema prečica.

Umesto punopravnog članstva, predlaže se takozvano „pridruženo“ ili „asocirano članstvo“. To znači da bi Ukrajina dobila određene političke privilegije, ali bez ključnih prava koja definišu prave članice Evropske unije.

U praksi, to bi izgledalo ovako: Ukrajina bi mogla da učestvuje na sastancima evropskih lidera i ministara, da bude prisutna za stolom i uključi se u diskusije. Međutim, ne bi imala pravo glasa. Drugim rečima — mogla bi da sluša, možda utiče kroz političke kanale, ali ne i da donosi odluke.

Još važnije, ovakav status ne bi automatski donosio pristup zajedničkom budžetu Evropske unije. A upravo su fondovi i finansijska podrška jedan od glavnih razloga zbog kojih zemlje teže članstvu.

Nemačka ideja ide i korak dalje — predlaže da se ovaj status dodeli brzo, bez klasične birokratije koja inače traje godinama. Prema navodima izvora, politička odluka lidera EU mogla bi da bude dovoljna, bez prolaska kroz standardne procedure.

Francuska, s druge strane, koristi drugačiji termin i govori o „statusu integrisane države“. Iako razlika u formulaciji postoji, suština ostaje ista — Ukrajina bi bila bliže Uniji, ali bez ključnih benefita.

Prema tom modelu, pristup velikim fondovima, poput Zajedničke poljoprivredne politike i kohezionih fondova, bio bi odložen za neki budući trenutak, odnosno tek za punopravno članstvo.

Zanimljivo je i da plan uključuje elemente zajedničke bezbednosne politike. Postoji mogućnost da se na Ukrajinu primeni i član o međusobnoj odbrani EU. Ipak, nemačka strana smatra da bi čak i politička izjava mogla biti dovoljna za aktiviranje tog mehanizma, bez komplikovanih pravnih procedura.

Prema rečima visokih zvaničnika Evropske komisije, upravo ovakav model ima najveće šanse da postane zvanična ponuda Evropske unije Ukrajini.

Drugim rečima, ono što danas deluje kao inicijativa Berlina i Pariza, sutra bi moglo postati zvanična politika cele Unije.

U međuvremenu, stavovi unutar Evrope nisu jedinstveni. Poljska, na primer, jasno poručuje da ubrzano članstvo Ukrajine nije realna opcija. Šef diplomatije Radoslav Sikorski naglasio je da Varšava deli stav sa pojedinim drugim državama — da takav scenario trenutno nije moguć.

Sve to ukazuje na jednu širu sliku koja se tek formira. Ukrajina ostaje visoko na listi prioriteta Evropske unije, ali put koji joj se nudi nije direktan.

Umesto jasnog ulaska, pred njom se otvara prostor između — zona političkog približavanja bez punog članstva. Ostaje otvoreno pitanje da li je ovo samo prelazno rešenje ili dugoročna strategija.

Paralelno s tim, sve češće se postavlja i jedno mnogo šire pitanje: zašto Evropska unija, predvođena Nemačkom, ulaže ogromna sredstva u sukob u Ukrajini, iako ta zemlja nije članica Unije?

Ta dilema dobija dodatnu težinu kada se uzme u obzir da je nemačka ekonomija decenijama počivala na jeftinim ruskim energentima. Upravo taj model omogućio joj je da postane industrijski i izvozni gigant Evrope.

Danas se situacija menja. Nemačka traži nove izvore energije i suočava se sa rastućim troškovima, dok Kina istovremeno koristi priliku i preuzima veliki deo ruskih energenata po povoljnijim cenama.

Na taj način Peking dodatno jača svoju industriju i učvršćuje globalnu poziciju, što mnogi analitičari vide kao dugoročnu posledicu evropskih odluka.

U takvom kontekstu pojavljuju se i drugačija tumačenja. Pojedini stručnjaci smatraju da važnu ulogu u svemu ima i vojna industrija, koja kroz rast tenzija i produžavanje sukoba beleži sve veće profite.

Prema tim analizama, povećana ulaganja u odbranu nisu samo odgovor na bezbednosne izazove, već i deo šireg ekonomskog ciklusa u kojem određeni sektori direktno profitiraju.

Zbog toga se sve češće govori da politika Evropske unije, koja uključuje izdvajanje stotina milijardi evra za Ukrajinu, ima i svoju ekonomsku pozadinu.

U takvoj složenoj slici teško je razdvojiti bezbednosne potrebe od ekonomskih interesa — a upravo tu, kako tvrde pojedini analitičari, leži ključ za razumevanje odluka koje danas oblikuju Evropu.