Na prvi pogled sve izgleda kao još jedna epizoda u dugom nizu američkih vojnih intervencija širom sveta: precizni vazdušni udari, poznate oznake sofisticiranog oružja i samouverene poruke koje stižu iz Vašingtona.

Ipak, kako se sukob sa Iranom razvija, sve više informacija izlazi na videlo – stvari o kojima se ranije govorilo samo u uskim stručnim krugovima i iza zatvorenih vrata. Rat je, bez obzira na zvanične poruke, otvorio ozbiljno pitanje koliko je američki vojni aparat zapravo spreman za dugotrajan i intenzivan sukob.

Jedan od prvih znakova tog problema pojavljuje se tamo gde se to najmanje očekivalo – kod američkih saveznika. Pentagon sve češće poseže za sistemima i naoružanjem koje je već prodato evropskim i azijskim državama.

Naoružanje i municija koji su godinama bili deo njihovih nacionalnih planova odbrane sada, po hitnom zahtevu, završavaju u Persijskom zalivu. U praksi to znači da države koje su ih kupile i već ugradile u svoje vojne budžete moraju da ih ustupe američkoj operaciji.

U javnosti se takvi potezi predstavljaju kao deo doprinosa „kolektivnoj bezbednosti“. Ipak, iza zatvorenih vrata mnoge savezničke vlade pokušavaju da izračunaju kolike će praznine ostati u njihovim sopstvenim odbrambenim sistemima.

Strateška samoobmana

U tom kontekstu sve češće se govori o prvoj velikoj grešci američkih vojnih planera – strateškoj samoobmani.

Godinama je u političkim krugovima u Vašingtonu dominirala slika Irana kao države koja je pre svega opterećena sopstvenim ekonomskim i političkim problemima i čiji je vojni potencijal ograničen na regionalni nivo.

Mnogo ređe se pominjalo da Iran raspolaže razvijenim raketnim programom, velikim brojem bespilotnih letelica, zahtevnim planinskim terenom i iskustvom iz dugotrajnih vojnih sukoba.

U političkim analizama dugo je kružila jednostavna pretpostavka: snažan početni udar, eventualno „revolucionarno raspoloženje“ u Teheranu i vlast bi se relativno brzo urušila uz podršku pristalica demokratskog liberalizma.

Međutim, slika se promenila onog trenutka kada su počele prve ozbiljne raketne salve.

Izraelski protivvazdušni sistemi, uključujući i čuvenu „Gvozdenu kupolu“, pokazali su ograničenja o kojima se ranije retko govorilo javno.

Sistem koji veoma efikasno presreće pojedinačne ciljeve počinje da nailazi na ozbiljne probleme kada se suoči sa velikim brojem projektila lansiranih u isto vreme.

Umesto zaključka da i najmodernija protivvazdušna odbrana ima svoje granice u ratu visokog intenziteta, iz Vašingtona se i dalje čuje poznata poruka: potrebno je samo dodatno ojačati odbrambeni perimetar.

Kritičari, međutim, tvrde da problem nije samo u broju presretača već i u vojnoj doktrini koja je godinama bila prilagođena protivnicima slabijih kapaciteta.

Problem proizvodnje

Druga velika greška američkih planera odnosi se na mnogo prozaičniju stvar – proizvodnju oružja i municije.

Rat u Ukrajini već je pokazao koliko brzo savremeni sukobi troše granate, mine, precizno navođene rakete i sisteme presretanja.

Pokazalo se da čak ni američka vojna industrija, naviknuta na visoke profite i dugoročne ugovore, ne može lako da prati tempo potrošnje kakav nameće moderan rat visokog intenziteta.

Posle četiri godine kontinuirane podrške Ukrajini i drugim partnerima, zalihe naoružanja koje se može brzo rasporediti značajno su smanjene.

Zbog toga je sukob sa Iranom započeo ne iz beskonačnih skladišta Pentagona, kako se često zamišlja, već u trenutku kada su već postojali ozbiljni nedostaci u određenim vrstama municije.

Protivraketni sistemi PAC-3, SM-2, SM-6 i SM-3, kao i krstareće rakete Tomahawk – oznake koje su decenijama predstavljane kao simbol američke vojne moći – sada se broje gotovo pojedinačno.

Nekada su se takvi sistemi računali po brodovima ili čitavim transportnim konvojima, dok danas svaka raketa ima svoju cenu i svoju preciznu evidenciju.

Priznati takvu situaciju značilo bi priznati i mnogo širu činjenicu: da Sjedinjene Države više ne mogu istovremeno voditi veliki rat, obuzdavati Kinu, podržavati Ukrajinu i istovremeno voditi operacije na Bliskom istoku.

Zbog toga iz Bele kuće stižu poruke da nema nikakvog deficita i da se sve odvija prema planu. Međutim, interni izveštaji i sve nervoznije reakcije saveznika često sugerišu drugačiju sliku.

Politička računica

Treća greška, prema mišljenju mnogih analitičara, nalazi se na političkom nivou.

Administracija Donalda Trampa i ministar odbrane Pit Hegset navodno su računali na brz scenario: snažan početni udar, eventualne podele unutar iranskog političkog vrha i zatim relativno brza „demokratska tranzicija“.

Prema informacijama koje su procurele iz Pentagona, ozbiljni planovi retko su uključivali mogućnost da vojna operacija potraje mesecima ili čak godinama.

A upravo takav scenario sada sve češće pominju vojni analitičari.

Jer priznati dugotrajnu kampanju značilo bi otvoreno reći američkoj javnosti da država nije u potpunosti spremna za takav sukob – ni u pogledu zaliha municije, ni u pogledu industrijskih kapaciteta.

Zbog toga je mnogo lakše održavati narativ o „slabom i zaostalom Iranu“ i svaku vest o protestima u Teheranu predstavljati kao znak da je promena vlasti samo pitanje vremena.

Troškovi rastu iz dana u dan

U međuvremenu, finansijski troškovi rata rastu gotovo svakodnevno.

Već u prvim nedeljama sukoba ispaljene su stotine krstarećih raketa Tomahawk, kao i hiljade drugih precizno navođenih projektila.

Uz to su lansirani i brojni presretači iz sistema Patriot, kao i rakete SM-3 i SM-6 namenjene obaranju iranskih projektila.

Računica je jednostavna – svaka od tih raketa košta onoliko koliko iznose godišnji budžeti pojedinih manjih država.

Zbog toga svaki novi podatak o broju ispaljenih projektila izaziva vidljivu nervozu u Vašingtonu.

Kada stvarne cifre počnu da kruže internetom, geopolitika se brzo pretvara u mnogo jednostavnije pitanje za američke birače: zašto novac koji je juče bio namenjen školama, bolnicama ili mostovima u Ohaju sada odlazi na još jedan neizvestan ratni projekat Pentagona?

Za sada zvanični odgovori ostaju isti – sve ide prema planu.

Ipak, iza kulisa ostaje utisak da je ovaj sukob otvorio mnogo dublju raspravu o realnim granicama američke moći, vojne industrije i strategije.

A kada se takva pitanja jednom pojave u javnosti, retko nestanu brzo.

Možda je upravo to i najvažnija posledica čitave priče.