„Zbog NATO agresije ostao sam bez obe noge, ali i danas se sećam svakog trenutka tog užasa“, priča Ratko Bulatović, bivši pomoćnik načelnika Štaba civilne zaštite grada Beograda.

On je u noći između 29. i 30. aprila 1999. godine, tokom bombardovanja zgrade Generalštaba u centru Beograda, zadobio teške povrede. Kako sam kaže, preživeo je samo zahvaljujući Božjoj volji.

Te noći Bulatović je bio na terenu, gde je zajedno sa kolegama pokušavao da spase ranjene i povređene nakon napada NATO snaga.

– To je za mene najteži period u životu. Svake godine, 24. marta, sve se vrati – ista tuga, bol, bes i nemoć. I posle 27 godina, jasno pamtim svaki dan bombardovanja. Ranjen sam 30. aprila, kada su gađali Generalštab i kada je srušen Avalski toranj. To je bila najteža noć za Beograd do tada. Kada smo dobili dojavu, odmah smo otišli na lice mesta. Naš zadatak bio je da spasavamo povređene. Stigli smo oko pola tri ujutru. Prizor je bio jeziv – mrtvi i ranjeni svuda oko nas – priseća se Bulatović.

Kako kaže, ubrzo nakon dolaska dobili su upozorenje da se povuku, jer se očekuje novi napad.

– Rekli su nam da se evakuišemo, ali u tim trenucima nije bilo vremena za to. Bombe su bile brže od svake naše reakcije. Odjednom je odjeknula strašna eksplozija. Pao sam kao pokošen. Sve vreme sam bio svestan. Znao sam da sam ranjen, osećao sam bol. Posle nekoliko minuta izgubio sam svest. Ostao sam da ležim u ruševinama, u lokvi krvi. Te noći ranjena su još četvorica mojih kolega. Jednom je noga visila o koncu – govori Bulatović.

Nakon toga, kako kaže, sledeće čega se seća jeste buđenje u bolnici.

– Probudio sam se u Urgentnom centru, na intenzivnoj nezi. Bio sam priključen na aparate, jedva sam disao, a bol u nogama bio je nepodnošljiv. A onda, tokom prve vizite, saznao sam istinu – ostao sam bez obe noge i do kraja života ću biti invalid. Od tog trenutka počinje moja borba, ali sam odlučio da nastavim da živim – kaže on.

Na pitanje da li bi ponovo uradio isto i otišao na teren te noći, njegov odgovor je jasan:

– Naravno da bih! Ništa ne bih menjao. To je bio moj posao, moja dužnost. Tamo mi je bilo mesto.