Proleće samo što nije, ali ko čeka mart da se seti bašte – taj se posle hvata za glavu. Iskusni baštovani znaju da se prava stvar radi baš u februaru. Tad se odlučuje hoće li vam trava biti zelena kao tepih ili žuta kao slama, hoće li ruže bujati ili se jedva držati.

Kako kaže baka Rada iz okoline Aranđelovca, koja ceo život kopa po zemlji:
„Sine, ako u februaru ne pogledaš baštu, u aprilu je možeš samo gledati i plakati. Zemlja voli kad je obiđeš na vreme.“

Travnjak nije mrtav – samo spava

Iako trava deluje kao da je zaspala i da joj ništa ne treba, zapravo je osetljiva kao beba. Najveća greška je gaziti po mokroj ili zaleđenoj travi. Tada se zemlja sabije, koren se ošteti i na proleće ostanu fleke koje se posle mesecima krpe.

Kad se pojavi koji suv i sunčan dan, dobro je lagano preći grabuljama. Skidaju se suvo lišće, mahovina i ona stara, uvela trava. Tako vazduh ulazi do korena i trava se „razbudi“ kako treba. Ako imate neko blago prirodno đubrivo – šaka je sasvim dovoljna. Nema potrebe za hemijom.

Baka Rada to radi svake godine isto:
„Uzmem stare grabulje i polako, kao da češljam kosu. Ne valja grubo, zemlja se naljuti.“

Februar – zadnji voz za orezivanje

Ko nije orezao voćke i ruže ranije, februar mu je poslednja šansa. Jabuke, kruške, šljive, ruže i žbunje treba srediti pre nego što krenu pupoljci. Seče se sve što je suvo, polomljeno i što se ukršta.

To je kao šišanje – kad se skloni višak, biljka diše i posle jače raste. Važno je samo da se radi kad nema mraza i kad je dan suv, da se grane ne oštete dodatno.

Sitnice koje prave veliku razliku

Februar je i vreme da se pogleda alat – da li su makaze tupe, da li je motika čitava, da li treba nešto zameniti. Saksije se operu, zemlja se prekopne, a semena polako biraju.

Dobro je i zaštititi mlade biljke, jer mraz ume da se vrati kad mu se najmanje nadate. Džak, stara krpa ili malo slame često su dovoljni.

Kako baka Rada kaže na kraju:
„Bašta ti je ko dete – ako je na vreme pogledaš, posle te nagradi. Ako je zapustiš, džaba se ljutiš na proleće.“