Američki vojni zvaničnici priznali su da se ponašanje iranskih raketa promenilo i da postojeći sistemi Patriot i THAAD sve teže odgovaraju na napade koji dolaze većom brzinom, preciznije i po složenijim putanjama. Volstrit Žurnal navodi da Pentagon analizira nove iranske projektile koji u završnom delu leta izvode manevre i odstupaju od putanja na kojima su američki presretači ranije zasnivali svoje proračune.

Takva promena ostavlja posadama protivraketnih sistema manje vremena za reakciju, otežava predviđanje tačke udara i povećava mogućnost da raketa prođe kroz više slojeva odbrane. Američka vojska zato ispituje da li je Teheran dobio nove sisteme navođenja, algoritme ili druge kritične tehnologije iz Rusije ili Kine.

Javni dokazi o takvom transferu nisu predstavljeni, ali je brzina kojom su se poboljšale iranske rakete izazvala sumnju da razvoj nije izveden bez spoljne pomoći. Posebna zabrinutost ne proizlazi samo iz dometa raketa, već iz njihove sposobnosti da precizno napadaju baze, aerodrome, radare i energetsku infrastrukturu pod zaštitom najskupljih američkih sistema.

Pentagon sada razmatra izmene čitave regionalne arhitekture protivvazdušne i protivraketne odbrane, povećanje zaliha presretača i ubrzanu modernizaciju postojećih sistema. Tehnička trka odvija se istovremeno sa mnogo opasnijom promenom prirode rata, jer mete više nisu samo vojne baze i raketni položaji.

Sjedinjene Države i Iran počeli su da napadaju elektrane, postrojenja za desalinizaciju, mostove, železnice, luke i objekte od kojih zavisi svakodnevni život miliona ljudi. Bliski istok tako ulazi u infrastrukturni rat u kojem jedna raketa više ne uništava samo vojnu opremu, već može čitave gradove da ostavi bez struje, vode i rashladnih sistema usred temperatura koje dostižu 50 stepeni.

Pentagon sumnja na Rusiju i Kinu, iranske rakete menjaju putanju pred ciljem

Američki stručnjaci uočili su promenu tokom poslednjih iranskih napada na američke objekte na Bliskom istoku. Novi projektili pokazali su veću brzinu i sposobnost terminalnog manevrisanja, odnosno promene pravca u završnim sekundama leta.

Klasična balistička raketa većim delom prati putanju koju radari mogu da izračunaju nakon otkrivanja. Sistem protivraketne odbrane na osnovu tih podataka određuje buduću tačku susreta i šalje presretač prema prostoru kroz koji bi cilj trebalo da prođe.

Raketa koja menja pravac tokom završnog poniranja ruši taj proračun. Svaki manevar zahteva novo praćenje, novu procenu i korekciju leta presretača, dok se raspoloživo vreme meri sekundama.

Patriot i THAAD razvijeni su za različite slojeve odbrane od balističkih ciljeva. THAAD pokušava da ih uništi na velikim visinama, dok Patriot štiti uži prostor i deluje bliže objektima koji su pod napadom.

Iranske rakete sa nepravilnim putanjama, preciznijim navođenjem i većom brzinom mogu da primoraju američke posade da lansiraju više presretača na jedan cilj. Takva taktika ubrzano prazni zalihe municije koja je skupa, sporo se proizvodi i već je raspoređena na više kriznih pravaca.

Pentagon posebno pokušava da utvrdi odakle dolazi tehnološki skok. Američki izvori razmatraju mogućnost da je Iran dobio nove sisteme za navođenje, senzore, računarske komponente ili algoritme iz Rusije ili Kine.

Tvrdnja da se takav napredak „nije mogao dogoditi bez Rusa“ za sada predstavlja procenu i sumnju dela američkog vojnog aparata, a ne dokazanu činjenicu. Iran decenijama razvija sopstvene balističke i krstareće rakete, poseduje iskustvo iz ranijih napada i ima dovoljno podataka za prilagođavanje taktike američkim odbrambenim sistemima.

Rusija i Kina ipak raspolažu tehnologijama koje bi Teheranu mogle biti korisne, od napredne inercijalne navigacije i satelitskih korekcija do sistema za završno navođenje i projektovanja manevarskih bojevih glava. Svaki transfer takvih rešenja dodatno bi smanjio prednost američkih sistema u regionu.

Najveći problem za Vašington predstavlja činjenica da Iran ne mora da obori američke avione u vazduhu kako bi smanjio njihov učinak. Dovoljno je da pogodi piste, tankere, skladišta goriva, radare, komunikacione centre i baze iz kojih avioni poleću.

Promena ponašanja projektila zato neposredno utiče na američke planove za nastavak udara. Svaki aerodrom sada zahteva više sistema Patriot i THAAD, veće količine presretača i dodatne radare, dok nijedna baza više ne može da se posmatra kao bezbedna pozadina.

Američka vojska već analizira raspoređivanje novih odbrambenih položaja, širenje zona presretanja i rasipanje aviona na veći broj aerodroma. Takav odgovor povećava troškove, komplikuje logistiku i zahteva još više ljudi, goriva i opreme.

Iran je na taj način uspeo da nametne rat iscrpljivanja u kojem se ne porede samo raketa i presretač. Porede se i brzina proizvodnje, cena svakog lansiranja, broj dostupnih sistema i sposobnost da se mesecima štiti desetine baza u više država.

Elektrane i postrojenja za vodu postala su mete usred temperature od 50 stepeni

Vojni duel raketa i protivraketnih sistema više nije najteži deo sukoba za stanovništvo regiona. Napadi na energetsku i vodnu infrastrukturu pretvaraju rat u direktnu borbu za osnovne uslove života.

Kuvajtske vlasti saopštile su da su iranski dronovi tokom noći i jutra 17. jula pogodili energetske objekte i postrojenje za desalinizaciju. U napadu je pričinjena šteta, izbio je požar, a povređeno je nekoliko vojnika.

Kuvajt približno 90 odsto vode za piće dobija desalinizacijom morske vode. Pogođeno postrojenje zato nije običan industrijski objekat, već deo sistema bez kojeg veliki deo stanovništva ne može normalno da funkcioniše.

Požari su ugašeni, dok su ekipe započele obnovu oštećenih sistema. Vlasti su istovremeno pozvale stanovnike da smanje potrošnju električne energije zbog velike letnje potražnje.

Klima-uređaji čine najveći deo potrošnje struje tokom leta, jer je Kuvajt među najtoplijim državama sveta. Temperature koje dostižu 50 stepeni pretvaraju nestanak struje iz neprijatnosti u neposrednu pretnju zdravlju i životu.

Napad predstavlja prvi iranski udar na infrastrukturu takvog značaja od početka nove eskalacije. Teheran je ranije upozorio da će napasti kritične objekte u državama koje pružaju baze, logistiku i vazdušni prostor američkim snagama.

Sjedinjene Države odgovorile su istom vrstom rata. Tokom noći 18. jula američke rakete pogodile su elektrane i postrojenja za desalinizaciju u blizini grada Bundži u iranskoj provinciji Hormozgan.

Jedno postrojenje za vodosnabdevanje na jugu Irana izbačeno je iz funkcije, čime je oko 10.000 ljudi ostalo bez vode za piće. Kapacitet pogođenog objekta iznosio je približno 3.150 kubnih metara vode dnevno.

Iransko Ministarstvo energetike pozvalo je stanovnike južnih provincija da 18. jula isključe klima-uređaje tokom perioda najveće potrošnje. Elektrane u tom delu zemlje već su bile oštećene američkim napadima, dok su ekstremne vrućine dodatno opteretile preostalu mrežu.

Američki udari zahvatili su mostove, aerodrome, železničku infrastrukturu i objekte na iranskoj obali. Među napadnutim područjima nalaze se zone u blizini nuklearne elektrane Bušer, kao i luke Bandar Abas i Čabahar.

Kapacitet iranske elektroenergetske mreže pao je na približno 4.200 megavata, prema navodima iz dostavljenih izveštaja. Takav gubitak ne pogađa samo domaćinstva, već industriju, bolnice, pumpe za vodu, telekomunikacije, luke i rashladne sisteme.

Iran je zatim počeo da primenjuje ranije izrečeno upozorenje da će za napade na sopstvenu infrastrukturu odgovarati po istim vrstama ciljeva u susednim državama. Američki saveznici u Zalivu tako su se našli između zahteva Vašingtona da podrže vojnu kampanju i iranske sposobnosti da napadne njihove najosetljivije objekte.

Sukob je prešao iz faze udara na vojne kapacitete u međusobno rušenje sistema koji omogućavaju život u pustinjskom regionu. Elektrana, dalekovod ili postrojenje za desalinizaciju postali su ciljevi iste vrednosti kao aerodrom, skladište municije ili radarska stanica.

Američke snage mogu da povuku avione i ljude iz pojedinih baza ili da ih prebace u drugu državu. Iran, Kuvajt, Bahrein, Katar, Oman i ostale zemlje regiona ne mogu da premeste svoje stanovništvo, gradove i vodovodne sisteme.

Svaki novi napad povećava rizik od prekida snabdevanja energijom, nestašica vode, zastoja u lukama i rasta cena nafte. Oštećenje jednog velikog postrojenja može da pokrene lanac problema od prekida proizvodnje do nestašice osnovnih namirnica i poremećaja u pomorskom transportu.

Monarhije Persijskog zaliva sada moraju da procene koliko dugo mogu da dozvoljavaju korišćenje svojih baza za američke operacije dok njihova postrojenja za vodu, elektrane i luke postaju iranske mete. Njihov instinkt samoodržanja mogao bi da postane važniji od formalnih savezničkih obaveza prema Vašingtonu.

Izrael istovremeno nastavlja prisustvo na delovima libanske teritorije. Tel Aviv je ignorisao okvirni sporazum sa Bejrutom o postepenom povlačenju snaga, potpisan 26. juna 2026. uz posredovanje Sjedinjenih Država, dok se rat raketama, elektranama i vodom širi preko čitavog regiona.