Dok rat u Iranu ključa, potezi američkog predsednika Donalda Trampa sve više deluju kao da se povlače naslepo, kao da ne postoji plan šta treba učiniti dalje.

Rat između SAD-a i Izraela s jedne te Irana s druge strane počeo je pre nešto više od mesec dana nakon američko-izraelskih napada na iranske vojne i nuklearne ciljeve, na šta je Teheran uzvratio raketnim napadima i napadima dronovima na američke baze i izraelske ciljeve u regionu. Iran je praktično zatvorio Hormuški moreuz, jednu od ključnih tačaka za globalno snabdevanje naftom, čime je ugrožena svetska ekonomija.

Britanski parlamentarac i vojni analitičar Majk Martin u objavi na X-u izneo je niz kritika na račun Donalda Trampa, od kojih su neke poslužile kao polazište za ovu analizu, a ključna je tvrdnja da SAD nema pojma šta radi, što ćemo detaljnije razmotriti u nastavku.

Američki cilj je nejasan

Još uvek nije jasno koji je stvarni cilj američke politike u ovom sukobu. Nije definisano želi li Vašington srušiti režim, ograničiti iranski nuklearni program ili nešto treće. Izraelski cilj u ovom sukobu je jasan. Izrael Iran već decenijama vidi kao egzistencijalnu pretnju.

Koliko god izraelski potezi bili kontroverzni, oni se uklapaju u dugoročnu strategiju ograničavanja iranske moći. Američki potezi potpuno su nejasni. U praksi Amerika postepeno širi vojni angažman bez jasno definisanih granica i ciljeva što znači da svaka nova faza sukoba proizlazi iz prethodne, ali bez promišljenog plana kuda ceo proces vodi.

No možda je stvari najbolje sumirao američki senator Kris Van Holen koji kaže da Benjamin Netanjahu već decenijama zagovara napad na Iran, ali da dosad nije imao američkog predsednika dovoljno glupog da uvuče SAD u sukob.

Ubili ajatolaha, doveli radikalnijeg vođu

U američko-izraelskim napadima ubijen je ajatolah Ali Hamnei (88), no to nije oslabilo sposobnost Irana za uzvrat. Na čelo države došao je njegov sin Modžtaba Hamnei (55), pa je Iran umesto ostarelog vođe dobio mlađeg i ideološki radikalnijeg naslednika.

Podcenjen iranski način ratovanja

Nakon što je ubijen ajatolah, očekivalo se da će Iran barem privremeno biti paralizovan. No to se nije dogodilo. Jedan od razloga leži u specifičnom načinu na koji je organizovana iranska vojska. Reč je o decentralizovanom modelu zapovedanja, poznatom kao „mozaična odbrana“, koji omogućava jedinicama da deluju autonomno i nakon gubitaka u vrhu.

Neverovatno je da su američke procene očigledno potcenile upravo taj ključni aspekt iranskog načina ratovanja.

Trampovi spoljnopolitički instinkti su loši

Sve navedeno direktna je posledica toga što su Trampovi instinkti za rat i geopolitiku jednostavno loši. To se vidi kroz niz njegovih poteza, od izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma 2018. bez jasne alternative, preko naglih zaokreta u Siriji do pregovora s Talibanima u Avganistanu.

U svim tim slučajevima reč je o dramatičnim odlukama koje deluju odlučno, ali bez jasno definisanog cilja i strategije za ono što sledi.

Tramp je Iranu praktično zapretio ratnim zločinom

A da Tramp nema pojma šta radi, dobro pokazuje upravo činjenica da je u jednom trenutku praktično zapretio napadom na infrastrukturu za desalinizaciju, ključnu za snabdevanje iranskog stanovništva pijaćom vodom, ako Teheran ne postigne dogovor i ne dopusti da Hormuški moreuz bude „odmah otvoren za poslovanje“.

Bombardovanje takvih civilnih ciljeva predstavlja ratni zločin prema američkom zakonodavstvu i međunarodnim sporazumima kojih je SAD potpisnik.

Iran baš ne mari za Trampove pretnje

Iranski parlament odobrio je nacrt zakona kojim se uvodi sistem naplate prolaza kroz Hormuški moreuz i predlaže ograničavanje pristupa plovilima povezanim sa zemljama koje su uvele sankcije Iranu. Plovila iz Evropske unije takođe bi bila obuhvaćena tim zakonom.

Takav potez, kojim se stvar dodatno eskalira, pokazuje koliko su Trampove pretnje u praksi ograničenog efekta. Uprkos Trampovoj retorici, Iran ne samo da nije odustao, nego aktivno uvodi protivmere koje direktno pogađaju globalnu trgovinu i zapadne interese.

Nula plana, nula strategije

Nakon pretnji ratnim zločinom i iranskog odgovora, Tramp je, kako je pisao Wall Street Journal pozivajući se na zvaničnike administracije, iskazao spremnost da se okonča američki rat protiv Irana čak i ako Hormuški moreuz ostane uglavnom zatvoren.

Takav zaokret pojačava utisak potpune nekoherentnosti američke politike i ukazuje na izostanak jasnog plana i strategije u situaciji koja ima direktne posledice na globalnu ekonomiju i bezbednost. Umesto promišljenosti, Tramp odgovara novim kontradiktornostima, koje nemaju veze sa doslednim vođenjem politike, nego s improvizacijom čoveka koji se suočio sa haosom.

Činjenica da se SAD uvukao u krizu oko Hormuza govori sama za sebe

Tramp je očigledno potcenio spremnost Irana da destabilizuje promet kroz Hormuški moreuz, ali i njegovu strategiju asimetričnog ratovanja. Tramp se očigledno priklonio mišljenju analitičara koji su smatrali da Iran neće zatvoriti Hormuški moreuz jer bi time ugrozio i vlastiti izvoz nafte.

No razvoj događaja pokazao je suprotno, a zbog pogrešne američke procene Hormuški moreuz postao je ključna tačka sukoba i razlog zbog kojeg analitičari upozoravaju da bi ovaj rat mogao imati posledice koje bi potresle, pa i srušile pojedine svetske ekonomije.

Tramp se posvađao sa saveznicima

Tramp je uspeo narušiti odnose i sa saveznicima, koje sada praktično poziva da sami rešavaju krizu koju je SAD stvorio. Ujedinjenom Kraljevstvu poručio je da bi zbog problema sa snabdevanjem avionskim gorivom trebalo kupovati energente od SAD-a, ali i da samo treba otići u Hormuški moreuz i osigurati njegovu prohodnost.

Tramp od početka sukoba otvoreno napada saveznike, konkretno one koji „ne žele pomoći otvoriti Hormuški moreuz“. Rekao je i da su članice NATO-a „KUKAVICE“ i da će Amerika to „ZAPAMTITI“.

Trampov rat paše Rusiji

Zarada Rusije od fosilnih goriva dostigla je 7,7 milijardi evra u samo dve nedelje od početka rata u Iranu. Američko ministarstvo finansija prošle nedelje delimično je ograničilo sankcije Rusiji, izdavši 30-dnevno izuzeće za kupovinu ruske nafte koja se već nalazi na moru.

Nemački diplomata Johan Vadeful optužio je Rusiju da pomaže Iranu u identifikaciji potencijalnih meta napada. Zato je Martin na X-u napisao da je reč o svojevrsnoj odmazdi za američku podršku Ukrajini u napadima duboko unutar ruskog teritorija.

Reč je o ličnom stavu britanskog poslanika, no jasno je da Rusija, kao jedan od najvećih geopolitičkih rivala SAD-a, objektivno profitira od rata koji je eskalirao nakon američko-izraelskih poteza pod vođstvom Donalda Trampa i Benjamina Netanjahua.

Lanjska američka greška

Kao jedan od ključnih primera neefikasnosti američke strategije, Martin navodi prošlogodišnji napad na iranska nuklearna postrojenja, u kojem su korišćene najmoćnije bunker-buster bombe, ali ciljevi uprkos tome nisu u potpunosti uništeni.

Reč je o operaciji koju je u junu 2025. započeo Izrael, a kojoj su se potom priključile i Sjedinjene Države, gađajući ključne objekte poput tajnog postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Fordou.

Martin tvrdi da je Vašington tim napadima pre razotkrio ograničenja vlastitog oružja nego što je stvarno oslabio iranski nuklearni program. Dok su pre napada takve bombe služile kao sredstvo pritiska u pregovorima, nakon njihove upotrebe postale su demonstracija granica američke vojne moći. Martin zaključuje da su i s aktuelnom operacijom SAD i Izrael pokazali granice vlastite moći.

Tramp je otkrio da američka municija nije neograničena

Kao dodatni argument, Martin upozorava da američke zalihe naoružanja i vojni kapaciteti nisu toliko neograničeni kako se često pretpostavlja. Takve ocene delom potvrđuju i analize, poput ove Business Insidera, koje upozoravaju na ubrzano trošenje ključnih zaliha oružja.

Pojedini stručnjaci procenjuju da bi SAD, nastavi li se sadašnji tempo operacija, mogao iscrpeti zalihe određenih protivvazdušnih i preciznih projektila u roku od nekoliko nedelja.

Amerika je pre par meseci najavila zaokret od Bliskog istoka

Dodatni problem predstavlja i preusmeravanje američkih vojnih kapaciteta, pri čemu Vašington deo snaga, uključujući nosače aviona, amfibijske jedinice i sisteme protivvazdušne odbrane, premešta iz istočne Azije na Bliski istok.

Sve se to događa samo nekoliko meseci nakon objave američke strategije nacionalne bezbednosti. Kako je pisao The Soufan Center, u strategiji se navodi Trampova namera da smanji naglasak na američkom učešću na Bliskom istoku kako bi se usredsredio na nadmetanje velikih sila. Sve je to još jedan dokaz nepredvidivosti Donalda Trampa u vođenju spoljne politike.

No, isti čovek je u svom pobedničkom govoru u novembru 2024. rekao da neće započinjati ratove nego ih zaustavljati.

Kopnena invazija kao katastrofa u nastajanju

Sve više se kao moguća opcija pominje ograničena američka kopnena operacija u Iranu. Times of Israel je pisao kako Tramp sve više naginje kopnenoj invaziji. Američki ministar odbrane Pit Hegset danas je rekao da SAD ima 15 različitih načina na koje bi mogao intervenisati kopnenim snagama.

Martin upravo upozorava na tu opciju, tvrdeći da bi takav potez bio „potpuno nepovezan sa širom strategijom“, uz objašnjenje da bi američke snage na terenu vrlo brzo bile izložene stalnim napadima dronovima i artiljerijom. Posebno ističe scenario napada na ostrvo Harg, što naziva „krunskom katastrofom za SAD“, uz upozorenje da bi takav razvoj događaja imao posledice i za Evropu.

… i otvaranje prostora Kini i Rusiji

Martin upozorava i na šire geopolitičke posledice moguće američke kopnene operacije u Iranu, tvrdeći da bi takav potez otvorio prostor drugim velikim silama. Kako navodi, u slučaju američkog dubljeg angažmana na Bliskom istoku, pažnja bi se odmah preusmerila na poteze Kine prema Tajvanu te Rusije prema Estoniji, budući da bi Amerika bila zaokupljena drugim frontom.

Upravo takve strateške kalkulacije, upozorava, često su način na koji započinju veliki ratovi.

Tramp sam sebi uskače u usta oko kraja rata

Trampovu pogubljenost najbolje ilustruju njegove kontradiktorne izjave, u kojima istovremeno govori o pobedi i najavljuje dalju eskalaciju, što deluje kao jasan primer politike bez jasno definisanog smera. The Guardian je danas poentirao kako se Tramp pogubio u Iranu i kako svaka njegova reč doprinosi zbrci.

Čini se da je ipak jasno da Tramp sada traži izlaz iz haosa koji je sam stvorio, pri čemu mu je cilj, kako piše Financial Times, vratiti stvari na početak.

Upravo to najjasnije pokazuje koliko je ceo pristup od početka bio pogrešno postavljen i koliko je do ovog rata došlo zbog niza impulsivnih odluka bez jasne strategije predsednika najmoćnije sile na svetu.