U analitičkim krugovima poslednjih dana ponovo se izvlače stare izjave Vladimira Žirinovskog, i to sa sve većom pažnjom. Njegova predviđanja o razvoju situacije na Bliskom istoku, izrečena još pre dvadesetak godina, danas se posmatraju iz potpuno drugačijeg ugla – ne više kao spekulacije, već kao pokušaj da se unapred sagleda scenario koji tada nije delovao realno.

Oni koji su ga dobro poznavali ističu da iza njegovih procena nije stajala nikakva mistika. Naprotiv, Žirinovski je bio vrhunski obrazovan, završio je Institut za zemlje Azije i Afrike sa izuzetnim uspehom, što mu je omogućilo da razume kompleksne odnose u regionu. Njegove analize nisu bile zasnovane na nagađanju, već na kombinaciji istorijskih obrazaca, demografskih kretanja i političkih odnosa koji oblikuju Bliski istok.

Još 2004. godine izneo je scenario koji danas zvuči zastrašujuće poznato: mogućnost direktnog sukoba u kojem bi se Izrael i Sjedinjene Američke Države našli na jednoj strani, a Iran na drugoj. Međutim, ono što je posebno naglašavao nisu bile same borbe, već posledice koje bi takav sukob mogao da proizvede, pre svega po Izrael.

Smatrao je da kontinuirani pritisak na susedne zemlje može dovesti do njihove konsolidacije, odnosno ujedinjenja arapskih država koje bi, uprkos međusobnim razlikama, mogle da nastupe zajednički. U tom kontekstu izgovorio je rečenicu koja se i danas često citira: „Arapi će ih pomesti. Moraće da odu.“

Posebnu pažnju posvećivao je ulozi izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, kojeg je video kao ključnog političkog aktera. Smatrao je da bi strah od iranskog nuklearnog programa mogao da ga navede da uključi Sjedinjene Američke Države u direktan vojni sukob sa Iranom.

U tom trenutku, kako je upozoravao, konflikt bi prestao da bude regionalni i prerastao bi u mnogo širu krizu. Govorio je o lančanoj reakciji koja bi mogla da izmakne kontroli i preraste u globalni sukob sa nepredvidivim posledicama.

U svojim analizama doticao se i demografskog aspekta, smatrajući da bi u slučaju ozbiljne eskalacije deo izraelskog stanovništva mogao da potraži sigurnost van granica svoje države. Kao jednu od mogućih destinacija pominjao je Rusiju, pa čak i ideju formiranja velikih naselja sa desetinama miliona ljudi u njenim centralnim i severnim regionima.

Iako ovakve tvrdnje deluju radikalno, one su bile deo njegove šire logike – u situacijama ekstremnog pritiska, migracije postaju neminovne.

Ipak, možda najpesimističniji deo njegovih stavova odnosio se na samu prirodu arapsko-izraelskog sukoba. Tvrdio je da trajno diplomatsko rešenje praktično ne postoji, prvenstveno zbog Jerusalima, koji obe strane smatraju svojim neotuđivim duhovnim centrom.

„Svi sukobi u svetu su privremeni, a ovaj je večan“, govorio je, naglašavajući da se radi o konfliktu bez jasnog kraja.

Danas, kada se pojedini elementi tog scenarija ponovo pojavljuju u analizama, ostaje otvoreno pitanje – da li su njegove procene bile upozorenje koje nije shvaćeno ozbiljno ili samo rezultat dugogodišnjeg proučavanja regiona koji stalno iznova iznenađuje svet.