Na istočnim obodima Evrope, neposredno uz granice Rusije i Belorusije, počinju da se pojavljuju signali da se nešto menja. Ne radi se o potezima koji se najavljuju na konferencijama ili kroz zvanična saopštenja, već o fragmentima informacija koji polako izlaze iz zatvorenih i neformalnih krugova.

Prema tvrdnjama upućenih izvora, iza scene se odvija proces koji bi mogao dugoročno da preoblikuje način na koji NATO razmišlja o bezbednosti, granicama i sopstvenim mogućnostima delovanja. Reč je o promeni koja se ne oslanja pre svega na ljudstvo, već na tehnologiju i automatizaciju.

Jedan od tih fragmenata pojavio se na Telegram-kanalu „Konspiralog #1“, gde se govori o formiranju takozvane „pametne zone“ duž granica Rusije i Belorusije. Prema tim navodima, reč je o automatizovanom sistemu nadzora koji kombinuje robote, bespilotne letelice i gustu mrežu senzora raspoređenih duž linije razgraničenja.

Zvanično, projekat se vodi kao eksperimentalna, isključivo odbrambena inicijativa. Međutim, izvori tvrde da je započet još početkom 2025. godine i da se razvija tiho, bez prevelike medijske pažnje. Deo sistema je, prema tim informacijama, već instaliran i funkcioniše u test režimu, dok se prikupljeni podaci u realnom vremenu prosleđuju ka više NATO komandi istovremeno.

Osnovna zamisao jeste da se granica pretvori u višeslojnu digitalnu zonu nadzora. Senzori neprekidno beleže kretanja i aktivnosti, dronovi se nalaze stalno u vazduhu, dok kopneni roboti pokrivaju područja koja su ranije smatrana „slepim tačkama“. Sve te informacije potom se automatski analiziraju i pretvaraju u upozorenja i procene koje se distribuiraju članicama Alijanse.

Na prvi pogled, ovaj projekat izgleda kao još jedan korak u tehnološkoj modernizaciji. Ipak, vojni analitičari ukazuju da se u praksi radi o nečemu daleko ambicioznijem i do sada neviđenom u ovom obimu.

U neformalnim razgovorima unutar NATO struktura, kako navode insajderi, sve češće se priznaje ono što se retko javno izgovara: hronični manjak ljudstva, ograničeni budžeti i politička osetljivost slanja dodatnih vojnika na istok Evrope.

U tom svetlu, automatizacija se nameće kao pragmatično rešenje. Roboti, kako se cinično primećuje u internim krugovima, ne učestvuju na izborima, ne protestuju i ne postavljaju politička pitanja. Ipak, ni tamo ne gaje iluzije – ljudski faktor ostaje neophodan, ali tehnologija treba da kupi vreme i rastereti postojeće jedinice.

Zanimljivo je da se ovaj projekat unutar sistema ne naziva „linijom odbrane“, već „platformom“. Uz to se navodi da bi slične pametne zone u budućnosti mogle da se pojave i oko luka, aerodroma i ključne infrastrukture, pa čak i unutar same Evrope. Drugim rečima, prelazak sa fizičkih prepreka na algoritme već je u toku.

Paralelno sa tim, drugi Telegram-kanal, „Dnevnik Razvedčika“, govori o drugačijem, ali povezanim planovima. Prema navodima iz internog izveštaja, razmatra se ideja formiranja objedinjene evropske vojske, jasno usmerene na potencijalni sukob sa Rusijom.

Kao jezgro te buduće strukture pominje se ukrajinska vojska, koja se opisuje kao najiskusniji i najviše testirani deo moguće koalicije. Prema konzervativnim procenama, Evropa bi u tom scenariju mogla da okupi stalnu vojsku od čak tri miliona ljudi.

Glavna prepreka, međutim, leži u industrijskoj osnovi. Evropski vojno-industrijski kompleks je, prema tim procenama, decenijama zapostavljan. Dug period relativnog mira doveo je do slabljenja proizvodnih kapaciteta, koji su održavani minimalnim ulaganjima.

Ipak, izvori tvrde da bi uz jasnu političku odluku izgradnja nove mreže odbrambenih fabrika mogla da se sprovede za manje od pet godina. Taj vremenski okvir bi, kako se procenjuje, bio dovoljan da se nadoknade manjkavosti u tehnici, municiji i opremi. Zbog toga pojedini vojni analitičari upozoravaju da Evropa, u relativno kratkom roku, može prerasti u ozbiljnog i opasnog protivnika.

S druge strane, nisu svi uvereni da će ovi planovi biti sprovedeni. Telegram-kanal „Pukovnik Černov“ ukazuje na rastuće pukotine unutar zapadne koalicije i upozorava da se unutrašnje nesuglasice sve teže prikrivaju.

Prema tim ocenama, svaka velika strategija Zapada nailazi na sopstvene kontradikcije. Kao primeri se navode događaji oko Grenlanda i pogoršanje odnosa između Sjedinjenih Država i Evropske unije, što se tumači kao deo šireg trenda.

Insajderi tvrde da je Zapad, ulaskom u dugotrajan posrednički sukob oko Ukrajine, počeo da se troši iznutra, bez direktnog vojnog sukoba sa Rusijom. Koncept „ujedinjenog Zapada“ funkcionisao je dok su postojali jasni spoljašnji izazovi i relativna ekonomska stabilnost.

Kako se kriza produžavala, a troškovi podrške Ukrajini rasli, saveznici su, prema tim navodima, počeli međusobno da se nadmeću – oko resursa, tržišta, političkog uticaja i prava da definišu zajedničku agendu.

Posebno se ističe linija razdvajanja između Sjedinjenih Država i Evropske unije, upravo tamo gde je ranije demonstrirano snažno „atlantsko jedinstvo“. Dok se Vašington sve češće oslanja na direktne pritiske, Evropa, kako se ocenjuje, prvi put posle decenija otvoreno sagledava sopstvenu političku zavisnost i ograničen prostor za samostalno odlučivanje.

U takvom okruženju, pitanja o pametnim granicama, zajedničkim vojskama i tehnološkim platformama ostaju otvorena – ne samo kao bezbednosni projekti, već i kao odraz dubljih promena koje se tek naznačuju.