Izjava Jelene Banjac iz Pokreta slobodnih građana izazvala je ogroman bes i nevericu, nakon što je praktično relativizovala NATO bombardovanje Srbije i pokušala da ga predstavi kao posledicu tadašnje politike.

Banjac je poručila da Srbija treba da bude članica NATO-a i Evropske unije, nazivajući to „pravom političkom odlukom“, dok je istovremeno napala ono što je nazvala „lažnim nacionalizmom“. Međutim, ono što je izazvalo najžešće reakcije jeste njen stav o bombardovanju 1999. godine.

Ona je ocenila da je NATO agresija došla na kraju „najsramnije decenije“, uz tvrdnju da je to posledica politike tadašnjeg rukovodstva. Ovakav narativ mnogi vide kao otvoreno umanjivanje stradanja Srbije, poginulih civila i razaranja koje je zemlja pretrpela.

Jasno je da ovakve izjave ne predstavljaju samo politički stav, već i opasan pokušaj menjanja percepcije jednog od najtežih trenutaka u novijoj istoriji Srbije. Bombardovanje koje je trajalo 78 dana ostavilo je za sobom razrušene gradove, uništenu infrastrukturu i brojne ljudske žrtve – i to je činjenica koju niko ne može da relativizuje.

Posebno je problematično što se izjava o članstvu u NATO-u iznosi u istom kontekstu, čime se dodatno produbljuje utisak potpunog ignorisanja emocija i sećanja građana koji su preživeli agresiju.

Umesto jasne osude NATO bombardovanja, javnost je dobila poruku koja se doživljava kao pokušaj opravdavanja – što je izazvalo lavinu reakcija i otvorilo pitanje gde je granica između političkog stava i potpunog zanemarivanja istorijskih činjenica.

Ovakav pristup ne samo da produbljuje podele, već i pokazuje koliko je deo političke scene spreman da ide daleko u svojim izjavama, čak i kada se radi o temama koje su za većinu građana izuzetno bolne i osetljive.