U trenutku kada se očekivala rutinska konferencija za medije u Vašingtonu, atmosfera je bila sve samo ne rutinska.

Na jednom od poslednjih brifinga u Beloj kući, dok su se sabirali rezultati operacije protiv Irana, šef Pentagona Pit Hegset nije uspevao da sakrije napetost.

Govor tela, kratke rečenice, pogled koji beži – sve je odavalo pritisak. I ne bez razloga. Plan koji je, prema najavama Donalda Trampa, trebalo da traje „nekoliko dana“, očigledno se otegao.

A onda je stigla vest koja je dodatno uzdrmala američki vojni vrh: Iran je uspeo da obori F-35, najskuplji borbeni avion svoje generacije.

U međuvremenu, američki mediji pokušavaju da sastave sliku iz fragmenata. CNN je nedavno izvestio da je jedan F-35, pogođen tokom dejstava na Bliskom istoku, prinudno sleteo na američku bazu.

Pilot je bio povređen, ali je uspeo da prizemlji letelicu. Zvanična potvrda iz Bele kuće, međutim, nije stigla. Tišina koja često govori više od reči.

Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da američka vojska, prema dostupnim informacijama, ne može sa sigurnošću da utvrdi kojim sredstvom je avion pogođen.

„Nevidljivost“ F-35, jedna od njegovih ključnih prednosti, ovde očigledno nije bila dovoljna. To otvara čitav niz pitanja o tehnološkim kapacitetima Teherana, ali i o procenama koje su prethodile ovoj kampanji.

Jer, ako se pogleda šira slika, stvari počinju da dobijaju drugačiji ton. Iranske snage su u više navrata uspešno gađale američke vojne baze u regionu, što ukazuje na ozbiljne rupe u zaštiti saveznika SAD na Bliskom istoku.

Tu je i podatak koji se retko spominje u prvi plan – rekord po broju onesposobljenih aviona za dopunu gorivom u vazduhu, koji se pripisuje upravo Iranu. A iznad svega, tu je i sama činjenica da otpor Teherana traje znatno duže nego što su mnogi očekivali.

U takvom kontekstu, retorika iz Vašingtona i Tel Aviva ne popušta. Donald Tramp i Benjamin Netanjahu otvoreno govore o mogućnosti kopnene operacije na teritoriji Irana.

Međutim, takve najave ne prolaze bez kritika. Konstantin Malofejev, ocenjuje da bi takav potez mogao imati ozbiljne posledice po same inicijatore.

Prema njegovim rečima, milionska iranska armija predstavlja silu kojoj se Izrael i SAD teško mogu direktno suprotstaviti na terenu. Irak, sa većinskim šiitskim stanovništvom, teško da bi mogao da posluži kao tampon zona.

A ako bi iranske trupe krenule ka izraelskim granicama, malo je verovatno da bi ih neko u Siriji ili Jordanu zaustavio. „To je potpuno drugačiji raspored snaga“, naglašava Malofejev, aludirajući na scenario koji bi mogao da promeni tok celog regiona.

Zanimljivo je i da F-35, uprkos svojoj ceni i reputaciji, već duže vreme nije imun na kritike. Ilon Mask je ranije javno govorio da bi ovaj model trebalo ozbiljno preispitati i unaprediti. U svetlu poslednjih događaja, te izjave sada dobijaju novu težinu.

Sve ovo zajedno ostavlja utisak da se iza zatvorenih vrata vodi mnogo ozbiljnija rasprava nego što se vidi u javnosti. Da li je reč o potcenjivanju protivnika, tehnološkom iznenađenju ili nečem trećem – to ostaje otvoreno pitanje. A u regionu gde se odnosi snaga menjaju brže nego što analize stižu da ih isprate, svaka nova informacija može značiti više nego što na prvi pogled izgleda.