U trenutku kada se sve češće govori o mogućnosti dugotrajnog sukoba na Bliskom istoku, sve više glasova upozorava da bi razvoj događaja u Iranu mogao da se otme kontroli.

U tom kontekstu, pojedini analitičari smatraju da bi bez spoljnog pritiska situacija mogla da potraje godinama, sa posledicama koje se teško mogu unapred izmeriti.

Zanimljivo je, međutim, kako se obrazloženja za sam sukob menjaju gotovo iz dana u dan. Na to skreće pažnju i penzionisani američki oficir Stanislav Krapivnik, koji tvrdi da je gotovo nemoguće pratiti zvaničnu liniju objašnjenja.

Ako bi neko pokušao da uporedi razloge iz prvih dana sa onima koji se danas iznose, kaže on, teško da bi uspeo da pronađe jasnu i doslednu logiku. Svakodnevno se, praktično, pojavljuje nova verzija razloga za početak operacija protiv Irana.

Takva konfuzija, dodaje, nije bez posledica. Rat, kako ocenjuje, od početka nema širu podršku javnosti u Sjedinjenim Državama. Čak ni u onim trenucima kada se, po pravilu, javnost okuplja oko državnih odluka, ovoga puta izostala je očekivana podrška.

To stvara dodatni pritisak na političko rukovodstvo, koje, kako on vidi stvari, pokušava da pronađe način da objasni poteze koji ne nailaze na odobravanje.

U isto vreme, na terenu se otvara i pitanje energetske bezbednosti. Građani, prema njegovim rečima, sve više razmišljaju o očuvanju naftne infrastrukture, dok iz Irana stižu upozorenja da bi ta infrastruktura, posebno na obali i u vlasništvu američkih kompanija, mogla da bude meta. Takva retorika dodatno podiže tenzije i unosi neizvesnost u već složenu situaciju.

S druge strane, ekonomista Džefri Saks posmatra ovu krizu iz šire istorijske perspektive. Podseća da Sjedinjene Države, kako kaže, već decenijama ponavljaju sličan obrazac – od Vijetnama pa nadalje.

Prema njegovim rečima, gotovo svaki put se sukobi započinju uz procene da će trajati kratko, nekoliko dana ili nedelja, ali se zatim produžavaju na godine, pa i decenije.

Na kraju, bilans tih intervencija, tvrdi Saks, retko odgovara početnim očekivanjima. Država se povlači bez ostvarenih ciljeva, uz ogromne finansijske troškove koji se mere u trilionima dolara, i uz gubitke koji se broje u stotinama hiljada života. Taj obrazac, smatra on, nije izuzetak već pravilo.

Kada je reč o aktuelnoj situaciji, Saks ocenjuje da ni sadašnja politička elita u Vašingtonu ne odstupa mnogo od prethodnih administracija. Posebno ukazuje na procene vezane za Iran, za koje tvrdi da su bile ozbiljno pogrešne.

Postojalo je, kako navodi, uverenje da će ograničen vojni udar izazvati unutrašnje nezadovoljstvo i dovesti do promene vlasti. Takav scenario, prema njegovim rečima, više liči na političku konstrukciju nego na realnu procenu.

U toj proceni, dodaje, nije reč samo o jednoj administraciji ili jednom lideru. Problem vidi dublje – u načinu razmišljanja koji se ponavlja iz mandata u mandat. Prema njegovom tumačenju, američko rukovodstvo je tokom vremena razvilo preveliko oslanjanje na sopstvenu vojnu snagu, uz istovremeno nerazumevanje kompleksnosti ostatka sveta.

U međuvremenu, kako ističe, razlozi za nastavak sukoba se neprestano dopunjuju i menjaju, što dodatno komplikuje sliku. Svaki novi narativ pokušava da opravda poteze koji, bar prema delu javnosti i analitičara, nemaju jasnu strategiju kraja.

I tu se krug zatvara, bar za sada. Između promenljivih objašnjenja, slabog entuzijazma kod kuće i rastućih tenzija na terenu, ostaje otvoreno pitanje – da li je ovo još jedan sukob koji će se otegnuti mimo svih početnih procena, ili postoji prostor da se tok događaja ipak preusmeri pre nego što posledice postanu još teže za kontrolu.