U raspravama o globalnoj bezbednosti poslednjih godina sve češće se pominje najcrnji mogući scenario – onaj u kojem bi nuklearni arsenali velikih sila zaista bili upotrebljeni.

Prema procenama koje prenosi britanski Mirror, stručnjaci su pokušali da naprave model posledica globalnog sukoba u kojem bi bilo aktivirano oko 12.000 nuklearnih bojevih glava. Rezultati tih analiza pokazuju izuzetno sumornu sliku budućnosti.

Prvi talas katastrofe predstavljale bi same eksplozije. Procene govore da bi temperatura u epicentrima nuklearnih udara mogla da dostigne i do 100 miliona stepeni Celzijusa, što je dovoljno da praktično u trenutku ispari sve što se nalazi u neposrednoj blizini mesta udara.

Međutim, stručnjaci upozoravaju da ni to ne bi bio najteži deo katastrofe. Pravi problem nastao bi tek nakon početnog razaranja.

Ekspertkinja za scenarije nuklearnih katastrofa Eni Džejkobson upozorava da bi posle masovnog uništavanja gradova ogromne količine čađi, pepela i dima bile izbačene visoko u atmosferu.

Taj sloj bi, prema njenim procenama, mogao gotovo potpuno da blokira sunčevu svetlost koja dopire do površine planete. Posledica bi bio dugotrajan period globalnog zahlađenja poznat kao „nuklearna zima“.

Prema njenim procenama, takvo stanje moglo bi da potraje čak deset godina.

Posledice po poljoprivredu bile bi dramatične. U velikom delu Severne hemisfere usevi bi nestali pod snegom i ledom, a proizvodnja hrane bi praktično kolabirala.

Procene govore da bi oko tri milijarde ljudi možda preživelo početne eksplozije, ali njihov život nakon toga više ne bi ličio ni na šta što danas poznajemo.

„Globalna glad bi završila ono što eksplozije nisu“, upozorava Džejkobson, naglašavajući da bi borba za osnovne resurse poput hrane i vode postala svakodnevna realnost.

U takvom scenariju naučnici su pokušali da pronađu mesta na planeti gde bi šanse za opstanak bile makar nešto veće.

Prema modelima koji se pominju u analizama, samo dve države imaju relativno povoljan skup okolnosti – Australija i Novi Zeland.

Te zemlje su geografski udaljene od većine nuklearnih sila, imaju mali broj strateških ciljeva koji bi mogli da postanu meta nuklearnih udara, a uz to imaju i potencijal da proizvode hranu čak i u uslovima naglog pada temperatura.

Ipak, ni u tim državama život ne bi bio lak.

Stručnjaci upozoravaju da bi zbog oštećenog ozonskog sloja i trajne radijacione opasnosti ljudi verovatno morali da provode veliki deo vremena pod zemljom.

Život bi se odvijao u mračnim skloništima, uz stalnu borbu za ograničene zalihe hrane i vode.

Ovakve procene povremeno se pojavljuju i u političkim izjavama.

Zamenik predsednika Saveta bezbednosti Rusije Dmitrij Medvedev ranije je upozorio da bi tragedije Hirošime i Nagasakija „izgledale kao dečja igra u pesku“ ukoliko bi došlo do stvarne razmene nuklearnih udara između velikih sila.

Istovremeno, međunarodni analitički centri beleže zabrinjavajući trend.

Stokholmski institut za istraživanje mira (SIPRI) u izveštaju za 2025. godinu navodi da broj raspoređenih nuklearnih bojevih glava u svetu ponovo raste, prvi put nakon više decenija smanjenja.

Pored toga, sve veći broj država drži svoje nuklearne arsenale u stanju povećane borbene pripravnosti.

Sve to ponovo otvara staro pitanje koje se periodično pojavljuje u analizama globalne bezbednosti – šta bi se dogodilo kada bi nuklearno oružje zaista bilo upotrebljeno u punom obimu.

Naučni modeli daju zastrašujuće odgovore, ali i podsećaju na jednu važnu činjenicu: posledice takvog scenarija ne bi pogodile samo pojedine države ili kontinente.

U tom slučaju čitava planeta bi se našla pred najvećim testom u istoriji ljudske civilizacije.