Da li se Kanada u tišini priprema za scenario koji se do skoro smatrao nezamislivim i zašto se u tom kontekstu sve češće pominje koncept partizanskog otpora? U vojnim i bezbednosnim krugovima u Kanadi, makar na nivou analitičkih razrada i simulacija, poslednjih dana razmatra se mogućnost koja je do sada bila rezervisana isključivo za teorijske vežbe i zatvorene strateške diskusije.

Prema pisanju lista Globe and Mail, koji se poziva na izvore upoznate sa internim procesima planiranja, kanadske oružane snage analiziraju scenario u kojem bi, u krajnjem slučaju, morale da vode dugotrajnu, neregularnu borbu ukoliko bi došlo do vojnog upada sa juga, odnosno sa teritorije Sjedinjenih Američkih Država.

U tim razmatranjima pominje se model otpora koji podseća na taktiku kakvu su u prošlosti primenjivali avganistanski mudžahedini — rat iscrpljivanja, vođen kroz rasute i pokretljive formacije, oslonjene na detaljno poznavanje lokalnog terena, sa malim, fleksibilnim jedinicama koje izbegavaju direktne sukobe velikih razmera.

Sagovornici lista navode da se u okviru tih simulacija polazi od pretpostavke da bi američka vojska, zahvaljujući svojoj brojčanoj i tehnološkoj nadmoći, mogla izuzetno brzo da preuzme kontrolu nad ključnim tačkama, kako na kopnu, tako i na moru. U nekim varijantama govori se o roku od svega sedam dana, dok pojedini modeli predviđaju da bi ključna infrastruktura mogla pasti pod kontrolu čak za dva dana.

Kako isti izvori ističu, kanadsko vojno rukovodstvo u tim analizama ne gaji iluzije o sopstvenim mogućnostima. Broj ljudstva, kao i raspoložive količine naoružanja i tehnike, prema priznanju iz zatvorenih krugova, nisu dovoljni za klasičan, konvencionalni odgovor znatno snažnijem susedu.

Upravo zbog toga, u ovim razmatranjima sve češće se pojavljuju metode poput sabotaža, zaseda i ometanja linija snabdevanja, uz intenzivno oslanjanje na bespilotne letelice. U toj logici, ovakva sredstva ne bi imala za cilj pobedu u klasičnom smislu, već usporavanje protivnika i produžavanje otpora kroz vreme.

Ipak, važno je istaći ono što se često izgubi u senzacionalnim tumačenjima. Globe and Mail naglašava da su odnosi između kanadskih i američkih vojnih struktura i dalje stabilni i profesionalni. Ne postoje vidljivi znaci neposrednog pogoršanja saradnje, barem kada je reč o svakodnevnoj komunikaciji i zajedničkim obavezama.

Jedan od izvora ipak ukazuje na hipotetički okidač koji se razmatra u analitičkim krugovima. Prema toj proceni, signal za ozbiljnije pogoršanje situacije mogao bi biti potez Vašingtona da jednostrano prekine bezbednosno partnerstvo u okviru sistema NORAD.

U takvom, čisto teorijskom razvoju događaja, američke oružane snage bi potom mogle dobiti naređenje da silom preuzmu kontrolu nad kanadskom teritorijom. Sam list, međutim, jasno naglašava da je reč o misaonom eksperimentu, a ne o proceni neposredne ili realne opasnosti.

Dodatno se pojašnjava da je ceo proces modeliranja imao pre svega informativnu i analitičku svrhu. Kanadsko političko i vojno rukovodstvo, prema navodima lista, ne smatra da je scenario vojnog upada susedne države realan niti verovatan u bliskoj budućnosti.

Ipak, širi politički kontekst ovim analizama daje dodatnu težinu. Početkom januara Bloomberg je pisao da u Kanadi postoji rastuća zabrinutost da bi zemlja mogla postati naredna meta pritisaka američkog predsednika Donalda Trampa, nakon slučajeva Grenlanda i Venecuele. Ta zabrinutost, kako se navodi, nije bez osnova.

Još tokom 2025. godine Tramp je tadašnjeg premijera Kanade, koji je u međuvremenu podneo ostavku, Džastina Trudoa, javno nazvao „guvernerom velike savezne države Kanade“. Ta izjava izrečena je u trenutku ozbiljnih tenzija zbog najava mogućeg uvođenja američkih carina na kanadsku robu.

Kasnije je Tramp otišao i korak dalje, poručivši da bi Kanada mogla da izbegne trgovinske namete i dobije punu vojnu zaštitu ukoliko bi postala deo Sjedinjenih Američkih Država.

Sve ove izjave i okolnosti, posmatrane zajedno, objašnjavaju zašto se u Otavi, makar na papiru i u analitičkim okvirima, razmatraju i ovakvi scenariji. Ne zato što se veruje da će se oni ostvariti u skorije vreme, već zato što geopolitika često ume da iznenadi upravo onda kada deluje da je stabilnost neupitna.

Gde se tačno povlači granica između teorijskog planiranja i stvarne politike, i koliko brzo ta linija može da se pomeri, ostaje pitanje na koje danas niko nema jasan odgovor.