Primena ovakvih rešenja jača energetsku nezavisnost i smanjuje pritisak na deponije.

Kada se u javnosti govori o spaljivanju otpada, mnogi najpre pomisle na gust dim iznad deponija, neprijatne mirise i prizore koji deluju neuredno i opasno. Međutim, savremene energane nemaju gotovo ništa zajedničko sa takvom slikom. Termička obrada otpada danas predstavlja strogo kontrolisan industrijski proces, zasnovan na preciznoj tehnologiji, stalnom merenju emisija i složenim sistemima filtracije, uz bezbednosne zahteve koji su u brojnim evropskim državama čak stroži od onih u klasičnoj industriji.

Šta donosi novi Zakon o upravljanju otpadom

Radna grupa koja je učestvovala u izradi novog Zakona o upravljanju otpadom u Srbiji, koji je nedavno stupio na snagu, polazila je od principa da otpad može postati resurs, ali isključivo u delu koji nije opasan i koji je iscrpeo svoj reciklažni potencijal.
Zbog toga zakon jasno uređuje mogućnost uvoza i korišćenja goriva dobijenog preradom neopasnog komunalnog i industrijskog otpada. Tu spadaju materijali kao što su plastika, papir i tekstil koji više nemaju upotrebnu vrednost, ali i drveni otpad, guma i koža, naročito u slučajevima kada su kontaminirani, impregnirani ili pomešani sa drugim supstancama, pa klasična reciklaža više nije izvodljiva.

RDF i SRF goriva: kako izgleda praksa u Evropskoj uniji

Posebnu grupu čine goriva dobijena iz otpada, pre svega RDF i SRF, koja nastaju preradom nereciklabilnih frakcija neopasnog komunalnog i industrijskog otpada. Ova goriva se već decenijama koriste širom Evropske unije u energetici, cementnoj industriji i različitim proizvodnim sektorima.

Suština sistema nije u tome da se materijali koji mogu da se recikliraju šalju u peći, već da se energetski iskoristi ono što više ne može da se vrati u proizvodni ciklus. Velike količine papira, stakla i tekstila i dalje ne prolaze reciklažu i završavaju na deponijama, dok se istovremeno određene sirovine uvoze, što ukazuje na nedovoljno razvijen koncept cirkularne ekonomije.

U Evropskoj uniji ovakav model funkcioniše godinama. RDF (Refuse Derived Fuel), gorivo dobijeno iz nereciklabilnog neopasnog otpada, primenjuje se upravo zato što donosi dvostruku korist: smanjuje zapreminu otpada na deponijama i istovremeno omogućava proizvodnju energije sa nižim ugljeničnim otiskom.

Iskustva iz EU pokazuju da se sagorevanjem RDF-a ne „uništava budućnost“, već se popunjava praznina u sistemu reciklaže i obezbeđuje pouzdan izvor energije za industriju, cementare, toplane i kogeneraciona postrojenja.

Prema podacima Evropske komisije, koji su bili među ključnim argumentima u javnoj raspravi, danas u EU postoji oko 500 postrojenja koja proizvode energiju kroz termalni tretman RDF-a i drugih oblika neopasnog i opasnog otpada, dok je samo tokom 2023. godine približno 58 miliona tona ovakvog otpada iskorišćeno za dobijanje energije.

Reč je, dakle, o razvijenoj industriji, a ne o eksperimentalnim projektima, koja funkcioniše u okviru zelenih politika Unije. Članovi radne grupe, među kojima su bili i predstavnici Privredne komore Srbije i privatnog sektora, naglašavali su da ovakva upotreba otpada u industriji doprinosi smanjenju emisija CO₂, što je u skladu sa klimatskim ciljevima i interesom Srbije da diversifikuje energetske izvore i smanji oslanjanje na deponije i uvoz fosilnih goriva.

Šta ipak ne ulazi u energane

Suprotno raširenom uverenju da energane „gutaju sve“, granice su vrlo jasno postavljene. Opasne hemikalije, baterije, elektronski otpad, azbest, eksplozivne i radioaktivne materije ne mogu se spaljivati u standardnim postrojenjima, već se upućuju u posebne sisteme namenjene isključivo tretmanu opasnog otpada.

Medicinski otpad, mulj i posebni slučajevi termalnog tretmana

U ovakve sisteme sagorevanja dospevaju samo materijali koji su prethodno prošli detaljnu pripremu, merenja i procedure odobravanja. Sam proces sagorevanja odvija se na veoma visokim temperaturama, čime se uništavaju organski zagađivači i patogeni, dok se dimni gasovi prečišćavaju kroz višestepene filtere.

U pojedinim državama, ali isključivo u specijalizovanim postrojenjima, termički se obrađuje i medicinski otpad, naročito onaj sa biološkim rizikom: infektivni materijal, hirurški ostaci, farmaceutski otpad bez citotoksičnih svojstava, pa čak i određene vrste životinjskog otpada iz veterinarskih i klaničnih sistema, pod uslovom da su prethodno svrstani u neopasan otpad. Kanalizacioni i tretirani mulj iz postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda takođe može biti predmet sagorevanja, ali tek nakon sušenja i stabilizacije, sa ciljem smanjenja zapremine i uništavanja organskih ostataka uz istovremenu proizvodnju energije.

Kada se sistem uspostavi, korist imaju i industrija i građani

Ovakva postrojenja predstavljaju jedan od ključnih izlaza iz ekološkog začaranog kruga u kojem se nalaze mnogi gradovi. Ideja je jednostavna, ali dalekosežna: umesto gomilanja otpada na deponijama, on se energetski koristi, proizvodi se toplotna i električna energija, smanjuje se zagađenje, a dugoročno se racionalizuju i troškovi upravljanja otpadom.

Zato Evropska unija termalni tretman vidi kao dopunsku infrastrukturu tamo gde reciklaža više nije moguća. Srbija se trenutno nalazi u fazi u kojoj istovremeno mora da odgovori na rast količina nereciklabilnog otpada i na pitanje energetske sigurnosti. Termička obrada neopasnog otpada kroz RDF nije zamena za reciklažu, već njena logična dopuna u tačkama gde se reciklažni proces završava ili nije izvodljiv.

Iskustva iz Evrope, kao i stavovi domaće stručne javnosti, ukazuju da pravilno postavljen sistem može pretvoriti otpad u stabilan izvor energije, smanjiti broj i obim deponija i dovesti do pada emisija CO₂, što predstavlja korist i za privredu i za građane. Na kraju, ovakvi potezi ne bi trebalo da budu motivisani isključivo zakonskim obavezama, već sve jasnijom činjenicom da je životna sredina već ozbiljno opterećena i da zahteva sistemska rešenja.