Nakon više godina života u Zagrebu, među gužvama, tramvajima i stalnom žurbom, Mirna je odlučila da promeni pravac. Kaže da joj je gradski tempo postao pretežak i da je sve češće maštala o tišini i prostoru. Umesto betona i saobraćajne vreve, izabrala je selo Lika – prirodu, sporiji ritam i mir koji joj danas, kako ističe, potpuno prija.

Iako je odrasla u gradu i nikada ranije nije živela van urbanog okruženja, ideja o selidbi nije došla preko noći. Odluka je sazrevala godinama, a prelomni trenutak bio je kada je shvatila da svoj posao može da radi na daljinu. Ta fleksibilnost joj je otvorila mogućnost da izabere sredinu u kojoj se oseća bolje – okruženu šumom, planinama i svežim vazduhom.

„Preporodila sam se“, kaže Mirna.

Potpuno drugačiji ritam

Danas njen dan izgleda znatno mirnije. Radi od kuće, bez gradske buke i pritiska, a pauze više ne provodi u prepunim kafićima, već u dvorištu ili u šetnji. Slobodno vreme ispunjava knjigama, planinarenjem i dugim boravcima u prirodi. Prijatelji joj dolaze u posetu, a ponekad se sastaju i u obližnjim mestima.

U selu nema mnogo stanovnika, ali su je, kaže, brzo prihvatili. Komšije su srdačne i otvorene, često je pozovu na kafu ili ručak, a osećaj zajedništva joj je posebno drag.

„U Zagrebu sam živela u stanu i nisam ni poznavala sve komšije. Ovde znam njihove životne priče. Bliski smo i pomažemo jedni drugima“, priča Mirna.

Emocije i prilagođavanje

Ipak, priznaje da prilagođavanje nije bilo jednostavno. Nedostaju joj porodica i spontana druženja u Zagrebu. Posebno pamti život u Ilici i zvuk tramvaja na koji je navikla.

„Tamo je stalno nešto dešavalo, a ovde čujem komšijinog petla i to je to. Zna da me ponese emocija, ali zdravlje mi je mnogo bolje i anksioznost je nestala“, kaže ona.

Novi život doneo joj je ono što joj je u gradu falilo – mir, ravnotežu i osećaj slobode. Povratak u grad ne isključuje, ali za sada ne razmišlja o tome.

Poruka mladima

Mirna veruje da bi i drugi trebalo da razmisle o ovakvom iskustvu.

„Preporučila bih mladima da probaju život na selu. Drugačije je i mnogo mirnije. Radim od osam do četiri, nekad završim i ranije. Posle cepam drva, spremam ručak, uređujem vrt, čitam ili pišem. Kao da vreme sporije prolazi.“

Povremeno ode do Gospić po namirnice i druge potrepštine, ali kaže da se čovek brzo navikne na jednostavniji način života.

„Navikli smo da nam je sve nadohvat ruke, ali bez mnogo toga se može. Ovde sam otkrila neku novu dimenziju života“, zaključuje Mirna, zadovoljna što je gradski tempo zamenila tišinom ličkog sela.