GLEDALI SMO "ONE BATTLE AFTER ANOTHER" : Andersonovo remek-delo koje će se pamtiti decenijama!
Često kritikujem Holivud zbog toga što se plaši da rizikuje u produkciji filmova, ali s vremena na vreme pojavi se projekat poput „One Battle After Another“, koji uspe da probije sve barijere. Ovaj film ne prati tipične blokbaster formule, iako raspolaže ogromnim budžetom i ima zvezdu prvog reda u glavnoj ulozi, dok istovremeno zadire u provokativne ideje koje ga čine kontroverznim – posebno u današnjoj društvenoj klimi. Da li će uspeti da zaradi uloženi novac? To je veliko pitanje. Ali možda je to čak i nevažno, jer „One Battle After Another“ ostaje istinsko remek-delo – film o kome će se govoriti i za trideset godina, dok će mnogi drugi biti odavno zaboravljeni.
Slobodno inspirisan romanom Tomasa Pinčona Vineland, ovaj film pokazuje Pola Tomasa Andersona na vrhuncu njegove karijere. Njegov opus se može podeliti u tri faze: eksplozivne indie početke (Boogie Nights, Magnolia), prestižnu „umetničku“ fazu (There Will Be Blood, The Master) i sadašnji povratak ka energiji njegovih ranijih radova. Taj povratak započeo je sa Licorice Pizza, a ovde se nastavlja kroz eksplozivnu mešavinu akcije, porodične drame i teorija zavere, sa obiljem komičnih trenutaka. Ambiciozno, ali i izuzetno uspešno.
Film nose tri vrhunske glumačke kreacije. Prvi je Leonardo Dikaprio u ulozi Pata Kalhouna. On je u početku revolucionarni bombaš, ali nakon što mu supruga, Perfidia Beverly Hills (Tejana Tejlor), rodi dete, prioriteti mu se menjaju. Šesnaest godina kasnije, nakon njenog misterioznog nestanka, Pat je propali alkoholičar i narkoman, poznat kao Bob. Dikaprio briljira u ulozi čoveka koji je izgubio sve, ali je prisiljen da se sabere kada mu otmu ćerku. Iako trejleri sugerišu na polukomičan ton, njegova interpretacija je duboko nijansirana – Bob je antiheroj čija ljubav prema ćerki ostaje nesporna.
Druga upečatljiva rola je debitantski nastup Čejs Infiniti kao Vile, Bobove ćerke. Njeno prisustvo na ekranu osvajajuće je i ključno za drugi deo filma, dok njen lik postepeno otkriva bolne istine: da majka nije bila onakva kakvom ju je Bob opisivao i da možda Bob uopšte nije njen pravi otac.
Treći stub priče jeste Šon Pen kao zlokobni vojni lider Stiv Lokdžou. On je opsesivno zaljubljen u Perfidu, koja ga je koristila za sopstvene ciljeve. Radnja se zaoštrava kada Lokdžou postaje član tajne organizacije – „White Nationalist Christmas Adventurers’ Club“ – koja kontroliše veći deo SAD. Njegovo članstvo je dovedeno u pitanje mogućnošću da je Vila zapravo njegova ćerka mešovite rase, što ga nagoni da poželi da je eliminiše. Penov lik je u isto vreme monstruozan i duboko patetičan – rasista, sadista, ali i tragičan proizvod sopstvenog vremena.
Printskrin
Anderson uspeva da film učini univerzalnim, jer publika lako prepoznaje paralele sa današnjim svetom. Nema jednostavne podele na „dobre“ i „loše“ – čak i Perfida, koja se na početku čini kao revolucionarka, pokazuje sebične motive, dok se druge frakcije razotkrivaju kao neodgovorni diletanti. Ipak, u centru priče ostaje snažna linija odnosa oca i ćerke, sa puno emocionalnog naboja i humora. Publika na projekciji bila je potpuno uvučena u priču tokom svih 160 minuta trajanja, koje, prema utiscima, prolete neverovatnom brzinom.
Film se, po mišljenju mnogih, ubraja među Andersonova najbolja ostvarenja, rame uz rame sa Boogie Nights i Magnolia. Sporedne uloge dodatno osvetljavaju priču, među kojima se izdvaja Benisio del Toro kao Vilin karatista-mentor, koji postaje Bobov prirodni saveznik nakon otmice.
Tehnički gledano, film je besprekoran. Anderson i direktor fotografije Majkl Bauman snimali su u VistaVision formatu 1.55:1, isti koji je Hičkok koristio za North by Northwest. Rezultat su impresivne vizuelne kompozicije koje prosto traže IMAX ili 70mm platno. Akcione scene su realistične i snažne – posebno scena jurnjave automobilima po brdovitim auto-putevima, koja ostavlja publiku bez daha. Muzika Džonija Grinvuda predstavlja jedno od njegovih najboljih ostvarenja do sada.
Warner Bros. je ove godine plasirao četiri filma koji maksimalno koriste bioskopsko iskustvo: Sinners i F1 za akciju, Weapons za horor, a sada One Battle After Another za dramu. Film je celovito kinematografsko iskustvo – jedini koji bih rado odmah ponovo pogledao čim su se odjavne špice završile.
PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

Komentari (0)