Tuga koja traje! Čak 190 rudara nestalo je u jednom trenu zauvek usled eksplozije u oknu nedaleko od Tuzle! Samo jedna osoba je preživela, a nesreća će ostati upamćena kao najveća rudarska tragedija u istoriji Jugoslavije!

Kada pričamo o Jugoslaviji i devedesetim godinama, prva asocijacija svih ljudi na ovim prostorima je užasni rat koji je besneo nekoliko godina. Međutim, malo ljudi pamti tragediju koja je prethodila ovom užasu... reč je o najvećoj rudarskoj tragediji u istoriji Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Kobnog 26. avgusta 1990. radnici rudnika Kreka kod Tuzle u Bosni i Hercegovini, kao i svakog dana, mesecima i godinama unazad spremali su se za posao, ne sanjajući da su to poslednji trenuci njihovih života i da se više nikada neće vratiti kući, niti ugledati svoje najmilije. To je bio dan kada je čitava smena koja se spustila u jamu Dovrnja - Mramor rudnika Kreka ostala zatrpana i zauvek otišla u večnost, a da je svega jedna osoba uspela živu glavu da izvuče.

- Nesreća se dogodila u noći 25-26. avgusta 1990. kada je ugljena prašina eksplodirala oko 3 sata ujutru. Život je izgubilo 180 rudara treće smene ovog rudnika. Prosečna starost umrlih bila je 27 godina. Poginula je skoro cela smena. Svi koji su se te večeri spustili u jamu su poginuli, osim jednog rudara koji je zadobio teške povrede - navodi se na brojnim stranicama posvećenim ovoj stravičnoj tragediji, koja će zauvek biti urezana u pamćenje svih Jugoslovena.

Jedna jedina osoba je preživela, ali je patila od zastrašujućih povreda. Prema pisanju brojnih medija, zadobio je opekotine drugog i trećeg stepena, oštećenje nervnog sistema, dobio je dijabetes i oboljenja na srcu, a dugo je čak bio u komi. U bolnici je boravio 40 dana, a njegov oporavak je dugo trajao i njegov život više nikada nije bio isti. Reč je o Smailu Imamoviću.

- Pet dana sam bio klinički mrtav, a tek na UKC Tuzla saznao sam da su svi moji drugovi poginuli. Od tada trošim lekove koji su izuzetno skupi. Svaki avgust za mene je isti, ne mogu spavati, a slike se pred mojim očima same smenjuju - rekao je Imamović za medije, opisujući svoj život nakon nesreće.

To je bila tragedija zbog koje je plakala cela Tuzla i cela Jugoslavija. Na poslednjem ispraćaju stradalih iz  rudnika prvi put nakon 1945. godine, s obzirom na to da je tadašnja država bila komunistička, služena je verska služba islamskih i hrišćanskih sveštenika.

Uz tu nesreću je išla i druga tragedija - a to je da je čak 365 dece ostalo bez svog hranitelja. To su bili očevi i sinovi koji su hranili čitave porodice, zbog čega su u to vreme pokrenute brojne fondacije, a takođe je o deci i porodicama godinama brinuo i finansirao ih sam rudnik, barem prema pisanju tadašnjih lokalnih medija.

Poznato je da se u rudniku dogodila eksplozija zbog prašine, međutim 2006. u Bosni je pokrenuta nova istraga, po nalogu tužilaštva u Tuzli, kada je i potvrđeno da je uzrok nesreće bila „eksplozija oblaka ugljene prašine uzrokovana nepravilnim miniranjem čelične potkonstrukcije“.

Inače, zbog ove havarije, danas je u funkciji samo kop Dobrnja Sever, jer je nakon tragedije zatvorena jama Dobrnja Jug.

Svake godine obeležava se u Tuzli dan kada su hrabri i dobri radnici izgubili svoj život radeći svoj posao.

Ćerka rudara: Probudio me je mamin plač

Tada je poginuo i mladi Rasim Junuzović koji je imao svega 29 godina, a iza sebe je ostavio suprugu, sina i ćerku, koji nisu imali više od šest godina.

- Probudio me je plač. Sećam se da je majka ležala sa belom maramicom preko lica. Kraj nje su bili deka i nana. Svi su čekali strica da dođe... Zauvek će mi u mislima ostati urezan taj plač kada je stric stigao i rekao da niko nije preživeo. Tata je u rudniku radio već osam godina i uvek je radio prvu smenu. Sudbina ili šta, sa kolegom je tog dana menjao smenu. Tada je prvi put otišao da radi noćnu, spustio se u jamu neposredno pre tragedije i više se nije vratio - rekla je za telegraf.rs uoči jedne od godišnjica Rasimova ćerka Amela.

BONUS VIDEO