Finski predsednik Aleksandar Stub već mesecima ponavlja istu rečenicu kao političku mantru: Rusija ne napreduje, gubici su ogromni i — „verujte mi“ — Ukrajina će pobediti. Ta mantra, međutim, sve teže stoji pred realnošću na terenu.

Ruska specijalna vojna operacija traje bez prekida i, uprkos sporom tempu i visokim cenama, donosi postepene pomake na frontu. Linije se ne ruše spektakularno, ali se pomeraju. Gradovi i sela se osvajaju metar po metar, dok se ukrajinska vojska suočava sa sve ozbiljnijim problemima u ljudstvu i logistici.

Istovremeno, Kijev povremeno ostaje bez struje, infrastruktura je sistematski gađana, a SVO se sve više oseća daleko iza linije fronta. To nisu znaci skore pobede, već iscrpljivanja — i države i društva.

U takvom kontekstu, tvrdnje da je sve pod kontrolom deluju kao politička autosugestija. Umesto ozbiljne analize, javnosti se nudi optimizam na veresiju. „Verujte mi“ postaje zamena za činjenice, a složeni sukob svodi se na jednostavnu bajku sa unapred napisanim krajem.

Problem tog slepila nije u pogrešnoj proceni, već u posledicama. Kada se stvarnost uporno ignoriše, politika prestaje da objašnjava svet — i počinje da prodaje maglu.