POTRESNA ISPOVEST VALENTINE I MIKOLE IZ KUPJANSKA: "Jedini spas je ULICA ŽIVOTA, dronovi odlučuju KOGA će ubiti'' (VIDEO)
Od kraja septembra Kupjansk je potpuno zatvoren – u grad se više ne može ni ući ni izaći. Ulice su pod kontrolom ruskih trupa, dok ukrajinska vojska pokušava da ih potisne.
Ni spasioci više ne uspevaju da stignu do ljudi zarobljenih u ruševinama. Oni koji mogu, beže sami – bez pomoći i bez plana, piše Dojče vele.
Među njima je i 75-godišnja Valentina, koja je živela na severnoj periferiji Kupjanska. Uz pomoć komšije uspela je da stigne do sela Ševčenkove, a odatle su je volonteri prevezli do Harkova.
Odluku da pobegne donela je kada su joj jednog dana u dvorište upala dvojica ruskih vojnika tražeći svoje saborce. Jedan od njih joj je, pijani i nasilan, pretio granatom.
„Rekla sam mu: ‘Ovde nema ni vaših ni naših. Samo starci žive ovde.’“
U Kupjansku, kaže, već četiri meseca ništa ne radi – nema struje, vode, gasa, ni telefonskih veza. Radnje su zatvorene, a grad razara neprekidno granatiranje.
„Sve je uništeno. Sve je crno i spaljeno, a dronovi lete. Kad nekog ugledaju, lebde iznad njega i onda se obruše. Mnogo ljudi gine“, priča starica.
Sada je u jednom skloništu u Harkovu sa stotinama interno raseljenih. Ali srce joj je ostalo kod kuće.
„Ljudi poput mene teško se odriču svog dvorišta i bašte. Sve sam spakovala u podrum, zaključala kako treba. Ali hoće li ostati netaknuto? To je pitanje.“
“Ljudi čekaju do poslednjeg trenutka”
Prema rečima Bohdana Jahna, šefa “Koordinacionog centra za humanitarnu pomoć”, broj zahteva za evakuaciju iz Kupjanska naglo raste.
Procene UNHCR-a govore da u Ukrajini trenutno ima oko 3,8 miliona interno raseljenih, dok vlasti u Kijevu navode čak 4,6 miliona ljudi koji su od 2014. morali da napuste svoje domove.
Najčešće su to penzioneri koji žive u kolektivnim smeštajima i teško se snalaze bez podrške države.
„Država je u ratnom stanju i ne može svima da pomogne“, objašnjava Elvira Sejdova-Bogoslovska, koordinatorka centra.
Zato u nekoliko domova brigu o najugroženijima preuzimaju socijalni radnici koje finansira međunarodna humanitarna organizacija “Pomoć za samopomoć”.
„Naš cilj je da se ti ljudi osećaju zbrinuto i voljeno“, kaže Sejdova-Bogoslovska.
Socijalna radnica Viktorija u jednom domu u Harkovu kuva boršč za teško povređenog muškarca, pere veš i obilazi stare.
„Znam da ti ljudi nemaju nikog ko bi im pomogao“, tiho dodaje.
“Ulica života”
Kad ima slobodan dan, Viktorija posećuje 88-godišnjeg Mikolu, koji je iz sela Velika Šapkivka pobegao nakon što mu je dron uništio kuću.
„Raširio sam ruke i rekao: ‘Hajde, pucaj!’“, priseća se starac. „Ali dron je uništio komšijinu kuću, mene je poštedeo.“
Danas Mikola živi sam u jednoj sobi u domu u Harkovu. Na drugom krevetu čeka svog sina iz Kupjanska – ali već mesec dana nema nikakav kontakt s njim.
Uprkos zabrani socijalne radnice, želi da se vrati u selo.
„Tamo su sad stubovi visoki šest metara i mreže protiv dronova. Taj put zovu ‘Ulica života’. Tuda mora da se prođe – drugog puta nema“, kaže Mikola kroz suze.
„Hoću da odem tamo. A ako budem ubijen – neka tako bude.“
(DW)
PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

Komentari (0)