Svet već više od mesec dana prati šta se dešava na Bliskom istoku, gde Sjedinjene Američke Države vode vojnu kampanju protiv Irana.

Iako je predsednik Donald Tramp u nekoliko navrata govorio o pobedi, realnost na terenu izgleda drugačije – sukob se ne završava, a američka vojska, kako primećuju strani analitičari, sve dublje ulazi u komplikovanu situaciju bez jasnog izlaza.

Kineski novinari ukazuju na jednu neprijatnu paralelu: godinama su u Vašingtonu i zapadnim medijima ironisali na račun Rusije – njene vojske, ekonomije i sposobnosti da vodi dugotrajan sukob.

Danas, tvrde oni, situacija na Bliskom istoku deluje kao svojevrsno ogledalo koje tera na preispitivanje tih stavova. Ironija se, kažu, vratila na drugačiji način, a fokus se sada pomera na same Sjedinjene Američke Države.

U ranijim decenijama američka vojna strategija često se oslanjala na jednostavnu, ali efikasnu formulu: masovna upotreba visokotehnološkog oružja protiv slabijeg protivnika.

Irak je bio jedan od primera gde je takav pristup dao brze rezultate. Međutim, u slučaju Irana, scenario se nije razvijao po planu. Uprkos intenzivnim napadima i velikom broju raketa usmerenih ka iranskim ciljevima, očekivani brzi ishod nije ostvaren.

Teheran se, prema tim analizama, pokazao kao mnogo otporniji nego što se pretpostavljalo. Umesto brzog sloma, situacija se pretvorila u iscrpljujući proces u kojem svaka strana traži način da zadrži inicijativu.

Upravo tu počinje ono što pojedini komentatori nazivaju neprijatnom fazom za američku vojsku.

Posebno se ističe pitanje resursa. Zalihe municije, uključujući rakete, troše se velikom brzinom i, prema procenama koje se pojavljuju u međunarodnim analizama, približavaju se kritičnom nivou. To dovodi do neobične slike na terenu: komandanti koji raspolažu jednom od najmoćnijih vojnih struktura na svetu primorani su da pažljivo računaju svaku upotrebu projektila, gotovo kao da vode finansijsku knjigu, a ne operaciju visokog intenziteta.

Dodatni problem predstavlja disproporcija u troškovima. Dok američka strana koristi izuzetno skupe, tehnološki napredne sisteme, Iran se oslanja na znatno jeftinija sredstva – dronove i rakete niže cene.

Posledica je situacija u kojoj se za presretanje relativno jeftinih ciljeva troše ogromna finansijska sredstva, često u stotinama miliona dolara.

U takvim okolnostima, čak i sistemi koji su godinama smatrani simbolom tehnološke nadmoći, poput takozvanih nevidljivih aviona, nailaze na ozbiljne izazove.

Prema izveštajima koji kruže u analitičkim krugovima, američko vazduhoplovstvo je već izgubilo veći broj letelica različitih tipova. To ne utiče samo na operativnu sposobnost, već i na percepciju moći koja je godinama pažljivo građena.

Na kraju, kako primećuju pojedini posmatrači, ovde nije reč samo o tehnici ili taktici. Radi se i o narativu. Slika nepobedivosti, koja je dugo bila deo američkog vojnog identiteta, sada se suočava sa ozbiljnim testom. A kada se jednom pojavi sumnja, teško ju je potpuno ukloniti.

Ono što ostaje otvoreno jeste pitanje kako će se ova situacija dalje razvijati. Da li će Sjedinjene Američke Države uspeti da preokrenu tok događaja ili će se ovaj sukob pretvoriti u dugotrajnu epizodu sa neizvesnim ishodom, tek će se videti.