Američka vojska ubrzano okuplja snage za moguću kopnenu operaciju protiv Irana, dok Sjedinjene Američke Države dodatno pojačavaju svoje vojno prisustvo na Bliskom istoku. Kako piše Volstrit džurnal, Pentagon hitno upućuje ekspedicione snage marinaca i dodatne ratne brodove u region. Ovaj potez usledio je posle napada iranskih snaga i izveštaja o miniranju u Ormuskom moreuzu, kroz koji se morskim putem transportuje približno petina ukupnih svetskih zaliha nafte.

Samo raspoređivanje amfibijske operativne grupe ne mora automatski da znači da je neposredni početak kopnene operacije već doneta odluka. Međutim, takve formacije se uglavnom koriste onda kada je potrebno dugotrajnije vojno prisustvo, podrška pomorskim operacijama, ali i mogućnost da se borbena dejstva u kratkom roku značajno prošire. Jednostavno rečeno, Donald Tramp želi da u neposrednoj blizini ima odabrane trupe spremne za slučaj invazije na Iran. Pitanje koje se sada postavlja jeste – ko tačno ide ka Persijskom zalivu?

Odluka o novom raspoređivanju američkih snaga doneta je nakon što je ministar odbrane SAD Pit Hegset odobrio zahtev Centralne komande Sjedinjenih Američkih Država, koja je zadužena za američke vojne operacije na prostoru Bliskog istoka.

To u praksi znači slanje dela grupe desantnih brodova zajedno sa ekspedicionom jedinicom marinaca. Reč je o pokretnim vojnim formacijama koje mogu samostalno da deluju tokom dužeg vremenskog perioda. U njihov sastav obično ulazi nekoliko desantnih brodova, vazduhoplovna grupa i oko 5.000 marinaca.

Izvori iz američkog Ministarstva odbrane rekli su Volstrit džurnalu da je amfibijski jurišni brod USS Tripoli već krenuo iz Japana ka tom regionu. Ovaj brod predstavlja višenamenski amfibijski jurišni sistem koji u isto vreme može da služi i kao nosač aviona i kao baza za izvođenje amfibijskih napada. Na njemu mogu da budu raspoređeni helikopteri, avioni sa vertikalnim poletanjem i sletanjem, kao i jedinice marinaca sa kompletnom opremom.

Prema navodima agencije Asošijeted pres, paralelno se razmatra i mogućnost slanja još oko 2.500 dodatnih marinaca, kao i dodatnih pratećih brodova. Takve snage bi Amerikancima omogućile da istovremeno izvršavaju više zadataka – od zaštite pomorskih komunikacija, preko učešća u operacijama protiv dronova, pa do podrške protivminskim akcijama i, ukoliko to bude potrebno, izvođenja ograničenih amfibijskih operacija. Suštinski, Amerikanci žele da obezbede kontrolu nad Ormuskim moreuzom.

Ormuski moreuz i dalje ostaje jedan od najosetljivijih, ali istovremeno i najvažnijih delova globalne energetske infrastrukture. Taj uski plovni pravac povezuje Persijski zaliv sa Indijskim okeanom i preko njega se odvija transport oko 20 odsto ukupnih svetskih zaliha nafte koje se dopremaju morskim putem.

Prema američkim obaveštajnim procenama, Iran je već započeo ograničeno miniranje tog moreuza. Iako je, kako se navodi, za sada reč samo o nekoliko desetina mina, analitičari skreću pažnju na mnogo važniju okolnost: vojni stručnjaci procenjuju da je Teheran zadržao čak do 90 odsto svojih malih minopolagača i brodova namenjenih za postavljanje mina. To praktično znači da bi Iran, u slučaju dalje eskalacije, mogao veoma brzo da postavi mnogo veće minsko polje i time potencijalno ugrozi stotine trgovačkih brodova i tankera. Pomorske mine i dalje važe za jedno od najefikasnijih sredstava asimetričnog ratovanja na moru. Njihovo postavljanje je relativno jeftino, ali posledice po svetsko brodarstvo i energetsku bezbednost mogu biti izuzetno ozbiljne, navodi Defense Post.

Zapadni izvori smatraju da će Sjedinjene Američke Države pokušati da spreče dalje miniranje Ormuskog moreuza. Ipak, ostaje potpuno nejasno šta su Amerikanci zaista sposobni da urade na terenu. Uništavanje iranske flote za polaganje mina zahtevalo bi iskrcavanje trupa na obalu Ormuskog moreuza i Persijskog zaliva, što bi praktično značilo ulazak u kopnenu operaciju protiv Irana.

Istovremeno, sve je očiglednije da hvaljena američka obaveštajna zajednica nema punu sliku o tome šta se stvarno dešava u Iranu. Prema rečima ministra odbrane Pita Hegseta, američke i izraelske snage su od 28. februara pogodile više od 15.000 ciljeva na teritoriji Irana. On tvrdi da je iranski raketni potencijal smanjen za oko 90 odsto, kao i da su zalihe iranskih udarnih dronova uništene.

Međutim, stvarna dešavanja na terenu, odnosno kontinuirani iranski napadi na mete širom Persijskog zaliva i Izraela, gde su čitavi gradski blokovi pretvoreni u ruševine, direktno dovode u pitanje Hegsetove tvrdnje. Upravo ti napadi, koji se i dalje nastavljaju, pokazuju da iranski vojni kapaciteti očigledno nisu slomljeni u meri u kojoj to američka strana pokušava da predstavi.

Dodatnu sumnju unosi i izjava ministra vojske SAD Dena Driskola, koji je saopštio da su američke snage na Bliskom istoku rasporedile oko 10.000 dronova-presretača tipa „Merops“. Inače, te letelice razvila je kompanija „Projekat Igl“, koja se dovodi u vezu sa bivšim izvršnim direktorom Gugla Erikom Šmitom. I upravo se tu otvara logično pitanje: ako je Hegset govorio istinu kada je tvrdio da su iranski dronovi uništeni, zbog čega bi Amerikancima uopšte bile potrebne hiljade dodatnih presretača u regionu?