Mudre reči prepodobnog Simeona Atonskog, ruskog monaha koji je od 1866. do 1938. godine živeo na Svetoj Gori, i danas se prenose kao snažne životne poruke o tome šta čoveka vodi ka miru, a šta ga polako udaljava od dugog i ispunjenog života. Njegovo iskustvo, oblikovano decenijama monaškog života, iznedrilo je jednostavne, ali duboke misli koje mnogi smatraju pravim putokazom kroz svakodnevicu.

Govoreći o suštini ljudskog postojanja, monah je naglašavao da čovek ne gubi snagu zbog godina, već zbog navika koje ga iznutra troše. Posebno je upozoravao da osobe koje žive u stalnoj pohlepi, taštini i zavisnosti od telesnih užitaka često same skraćuju svoj život, jer gube duševni mir i ravnotežu. Upravo je zavisnost od telesnih želja nazvao najopasnijom, objašnjavajući da ona čoveka postepeno odvaja od duhovne slobode i unutrašnje snage.

Simeon je verovao da se prava sreća ne nalazi u onome što posedujemo, već u sposobnosti da cenimo ono što već imamo. Smatrao je da darivanje, praštanje i ćutanje predstavljaju retke, ali najvrednije veštine, jer kroz njih čovek pronalazi mir, slobodu i istinsku bliskost sa drugima. Po njegovim rečima, najsiromašniji nije onaj koji nema novca, već onaj koji je zarobljen željom za bogatstvom, dok je najjača osoba ona koja razume istinu i pazi na svoje srce.

Poruka koju je ostavio iza sebe jednostavna je, ali snažna – život ne određuju godine, već stanje duše. Onaj ko u sebi nosi ljubav, milosrđe i veru, već je pronašao put ka dugom i ispunjenom životu, dok beznađe, zavist i pohlepa čoveka polako udaljavaju od sopstvene sreće.