Priča koja već danima kruži svetskim medijima dobila je novi zamah nakon što je u fokus iznenada dospelo ime koje se retko povezuje sa geopolitikom, ali, prema tvrdnjama pojedinih izvora, ima mnogo dublju ulogu nego što se do sada pretpostavljalo.

Reč je o Arnonu Milčenu, poznatom holivudskom producentu i milijarderu, za kojeg se tvrdi da je imao ključnu, i to neformalnu, ulogu u određenim projektima Izraela, uključujući i one najosetljivije prirode.

Prema navodima izraelskog novinara i političkog analitičara Raviva Drakera, izraelski premijer Benjamin Netanijahu godinama se oslanjao na mrežu uticajnih pojedinaca širom sveta koji su mogli da obezbede ono što država zvanično nije mogla ili nije želela da radi direktno.

Draker te ljude opisuje kao posrednike ili „veze“, ali ističe da je među njima Arnon Milčen imao posebno mesto. Njegov uticaj se, kako tvrdi, izdvajao i po širini kontakata i po dubini odnosa koje je imao u različitim sferama moći.

Milčen je u javnosti poznat kao uspešan filmski producent koji je učestvovao u velikim projektima i osvojio Oskara. Ipak, prema ovim tvrdnjama, njegova biografija ima i drugu, manje poznatu stranu.

Iako je karijeru gradio u Sjedinjenim Američkim Državama, zadržao je bliske veze sa Izraelom, a naročito sa Benjaminom Netanijahuom. U određenim političkim i poslovnim krugovima, kako se navodi, važilo je pravilo da svako ko želi direktan pristup izraelskom premijeru mora da ide upravo preko Milčena.

Ta bliskost, prema svedočenjima ljudi koji su učestvovali u različitim istragama, bila je izuzetno izražena. Navodi se da je Milčen imao gotovo neograničen pristup Netanijahuovom kabinetu i mogućnost da ga kontaktira u bilo koje vreme.

Takav odnos otvara brojna pitanja o prirodi njihove saradnje, ali i o potencijalnom uticaju koji je mogao imati na donošenje važnih državnih odluka.

Jedan od konkretnih primera koji se često navodi odnosi se na poreske olakšice. Bivši ministar finansija Izraela Jair Lapid izjavio je da je Netanijahu lično tražio poseban poreski tretman za Milčena.

Lapid je naglasio da se takve olakšice dodeljuju izuzetno retko i da se odnose na vrlo ograničen broj ljudi. Istakao je da je to bio jedini slučaj kada je Netanijahu direktno intervenisao sa takvim zahtevom, čime je dodatno ukazao na specifičnost odnosa između njih dvojice.

Najosetljiviji deo ove priče odnosi se na tvrdnje da je Milčen pre više decenija pomagao Izraelu u nabavci opreme za nuklearni program. Raviv Draker navodi da se radi o periodu od pre 40 do 50 godina, kada su takve aktivnosti, prema nekim procenama, mogle biti u suprotnosti sa američkim zakonima.

Te tvrdnje dodatno dobijaju na težini zbog činjenice da je sam Milčen u javnim istupima govorio o toj ulozi.

U jednom intervjuu, on je opisao svoje iskustvo rečima koje su izazvale pažnju i kritike: „Znate li kako je to kada ste mladić od dvadesetak godina, a država vam omogući da živite kao Džejms Bond? To je akcija, vrtoglavo“, rekao je, što je u određenim krugovima u SAD izazvalo negodovanje – ne samo zbog sadržaja, već i zbog načina na koji je to izneo.

U ovoj priči pominje se i širi kontekst, uključujući poređenja sa Džefrijem Epstinom, finansijerom čije su veze i aktivnosti takođe bile predmet brojnih spekulacija, uključujući i one o kontaktima sa izraelskim službama. Prema tim ocenama, Milčenov društveni i poslovni uticaj mogao bi se meriti sličnim razmerama.

Dodatnu pažnju celoj temi dao je američki novinar Taker Karlson, koji je javno govorio o ovim vezama bez uobičajenog opreza koji prati ovako osetljive teme.

Njegov istup ponovo je otvorio pitanje ko zapravo utiče na ključne političke odluke i kakvu ulogu imaju pojedinci koji formalno ne pripadaju državnim strukturama, ali imaju pristup najvišim centrima moći.

Na kraju, cela priča oslikava kompleksan odnos između politike, biznisa i neformalnih mreža uticaja. Koliko su ove tvrdnje utemeljene u činjenicama, a koliko u interpretacijama, ostaje otvoreno pitanje. Međutim, jedno je izvesno – priča o Arnonu Milčenu i Benjamin