Španija je ocenila američko-izraelski napad na Iran kao neopravdan potez i pozvala na maksimalnu uzdržanost kada je reč o upotrebi vojne sile, zauzimajući time drugačiju poziciju u odnosu na Nemačku, Francusku i Veliku Britaniju, koje su u zajedničkom saopštenju poručile da će sarađivati sa Sjedinjenim Američkim Državama radi zaštite sopstvenih interesa u odnosu na Iran.

Španski premijer Pedro Sančez izjavio je tokom govora u Barseloni, na otvaranju Svetskog mobilnog kongresa, da se svet nalazi pred ključnim izborom između rata i mira, napretka i nazadovanja, naglašavajući da je stav Španije po tom pitanju jasan i usmeren ka smirivanju konflikta.

Američki avioni napustili baze u Španiji

Podaci sa sajta za praćenje letova „FlightRadar24“ pokazuju da je petnaest američkih vojnih aviona napustilo baze Rota i Moron na jugu Španije nakon što su SAD i Izrael tokom vikenda pokrenuli napade na Iran.

Ministar spoljnih poslova Španije Hoze Manuel Albares potvrdio je da Madrid neće dozvoliti korišćenje svojih vojnih baza za izvođenje vojnih operacija protiv Irana. Iako se baze nalaze pod zajedničkom upravom SAD i Španije, one su formalno pod španskim suverenitetom, zbog čega konačnu odluku donose španske vlasti.

Iz Izraela su potom stigle optužbe da je Španija svojim stavom praktično stala na stranu Irana, što je zvanični Madrid odbacio kao neutemeljeno. Albares je takve tvrdnje nazvao apsurdnim i smešnim, ističući da Španija vodi doslednu spoljnopolitičku strategiju u svim međunarodnim krizama.

Izraelski ministar spoljnih poslova Gideon Sar kritikovao je špansku poziciju, tvrdeći da ona predstavlja izuzetak unutar Evropske unije, navodeći da većina evropskih ministara deli drugačiji pogled na aktuelnu operaciju, čak i ako pojedine države u njoj direktno ne učestvuju.

Godina 1999. — potpuno drugačiji pristup

Posebnu pažnju izaziva činjenica da su upravo španski borbeni avioni bili među prvima koji su učestvovali u NATO agresiji na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999. godine, uprkos tome što Španija ni danas ne priznaje nezavisnost takozvanog Kosova.

Lovci F/A-18 „hornet“ španskog ratnog vazduhoplovstva bili su među prvim NATO avionima koji su izveli udare na Beograd. U to vreme generalni sekretar NATO-a bio je Španac Havijer Solana, koji je izdao zvanično naređenje za početak bombardovanja 24. marta 1999. godine nakon odluke Alijanse da pokrene vazdušnu kampanju protiv Jugoslavije.

Španija je u operaciji učestvovala sa šest do dvanaest aviona tipa „hornet“, stacioniranih u italijanskoj bazi Avijano. Njeni piloti bili su aktivni od samog početka operacije, učestvujući u napadima tokom prvih sati bombardovanja.

Španske snage učestvovale su u napadima na vojne ciljeve, misijama suzbijanja protivvazdušne odbrane i patroliranju vazdušnim prostorom, dok su dodatnu podršku pružali avioni za dopunu goriva KC-130 „Herkules“ i transportni avioni C-212 „Aviokar“, koji su omogućavali kontinuitet vazdušnih operacija.

Španski potpis na odluci o bombardovanju

Najkontroverzniju ulogu imao je upravo Havijer Solana, tadašnji generalni sekretar NATO-a, koji je formalno potpisao naređenje američkom generalu Vesliju Klarku za početak vazdušnih udara. Njegova odluka ostala je duboko upamćena u Srbiji, jer je upravo Solana bio lice koje je objavilo početak bombardovanja.

Tadašnja vlada Hosea Marije Aznara snažno je podržala NATO operaciju, nastojeći da potvrdi Španiju kao pouzdanog saveznika unutar Alijanse i dodatno ojača odnose sa Vašingtonom. Zvanični Madrid je bombardovanje pravdao potrebom sprečavanja humanitarne katastrofe na Kosovu i Metohiji, koristeći dominantnu retoriku NATO-a iz tog perioda.

Mreža baza korišćenih protiv Jugoslavije

Tokom NATO bombardovanja 1999. godine korišćen je veliki broj vojnih baza širom Evrope i Mediterana — od Italije, Turske i Nemačke, preko Mađarske, Rumunije i Bugarske, do Velike Britanije, Francuske i Španije. Ove baze omogućile su logistiku, izviđačke misije, transport i izvođenje vazdušnih udara na teritoriju tadašnje Jugoslavije, uz podršku aviona sa nosača u Jadranskom moru.

Špansko prisustvo na Kosmetu nakon rata

Nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma u junu 1999. godine, Španija je poslala značajan vojni kontingent u sastav KFOR-a. Njeni vojnici bili su raspoređeni uglavnom u zapadnom delu Kosova i Metohije, u sektoru pod italijanskom komandom.

Iako je kasnije odbila da prizna nezavisnost Kosova, pre svega zbog sopstvenih problema sa separatizmom u Kataloniji i Baskiji, uloga Španije tokom NATO intervencije ostala je predmet brojnih polemika i predstavlja svojevrsni politički paradoks u odnosu na današnje stavove Madrida prema vojnim intervencijama.