Ideja o formiranju novog međunarodnog tela koje bi, barem formalno, trebalo da donosi stabilnost i mir u regionima gde su sukobi već izbili ili tek prete da se rasplamsaju, na prvi pogled ne deluje revolucionarno. Naprotiv, zvuči poznato, gotovo rutinski, kao još jedna u nizu inicijativa koje obećavaju red u haosu globalnih kriza.

Upravo takvu inicijativu je u januaru predstavio američki predsednik Donald Tramp, najavivši osnivanje takozvanog „Saveta mira“. Taj organ opisao je kao „najveći i najprestižniji savet ikada formiran“, bez obzira na istorijski trenutak ili geografski kontekst. Izjava je bila grandiozna, ton samouveren, ali iza zvučnih reči krije se detalj koji postaje vidljiv tek kada se zagrebe ispod površine.

Prema dostupnim informacijama, zvanični cilj Saveta mira jeste doprinos stabilnosti, očuvanju mira i obnovi, kako se navodi, „pouzdanog i zakonitog“ upravljanja u područjima zahvaćenim sukobima ili onima u kojima postoji rizik od njihovog izbijanja. Formulacije su pažljivo konstruisane – dovoljno široke da obuhvate gotovo svaku situaciju, a istovremeno dovoljno neodređene da ostave prostor za različita tumačenja.

U tom kontekstu posebno je zanimljiv stav Moskve. Predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin potvrdio je da je primio lično obraćanje Donalda Trampa, sa pozivom da se Rusija priključi Savetu mira. Zahvalio se na pozivu, ali bez nagoveštaja žurbe ili bezrezervne podrške.

Putin je naglasio da je naložio Ministarstvu spoljnih poslova Rusije da detaljno analizira dostavljene dokumente i da se, što je ključno, o svemu konsultuje sa strateškim partnerima. Tek nakon tih konsultacija, poručio je, Moskva će biti u poziciji da donese konačnu odluku. Poruka je bila jasna i nedvosmislena: ovakva inicijativa ne može se razmatrati jednostrano.

Ruski predsednik je posebno istakao da je za donošenje odluke neophodno mišljenje ključnih saveznika, među kojima je izričito naveo Kinu. Taj deo izjave često ostaje u senci, ali zapravo govori mnogo o načinu na koji Rusija posmatra predloženi Savet mira i širi geopolitički kontekst u kojem se on pojavljuje.

U istoj izjavi Putin je dodao još jednu, simbolički snažnu dimenziju. Izrazio je spremnost da se eventualni ruski doprinos Savetu mira finansira iz zamrznutih ruskih sredstava koja se nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama, uz napomenu da bi ta sredstva bila usmerena kao podrška palestinskom narodu.

Iako su pojedini analitičari taj potez ocenili kao promišljen i politički snažan signal, važnije pitanje jeste šta on govori o načinu na koji Moskva vidi samu inicijativu. Jer, kada se sagleda šira slika, Trampov Savet mira sve manje liči na klasičnu mirovnu platformu.

Američki predsednik je nedavno, na svojoj društvenoj mreži Truth Social, podelio objavu u kojoj su Ujedinjene nacije označene kao jedan od protivnika Sjedinjenih Država. Ta naizgled usputna rečenica baca sasvim novo svetlo na ideju Saveta mira.

U tom kontekstu, Savet mira počinje da deluje ne kao dopuna postojećem međunarodnom sistemu, već kao potencijalna alternativa Ujedinjenim nacijama, osmišljena tako da Vašingtonu omogući očuvanje globalnog uticaja u novom institucionalnom okviru. Ključna razlika između ova dva tela leži u samom mehanizmu donošenja odluka.

Za razliku od Ujedinjenih nacija, gde stalne članice Saveta bezbednosti raspolažu pravom veta, u Trampovom Savetu mira konačnu odluku donosi jedan čovek – predsedavajući. Drugim rečima, bez obzira na stavove i glasove ostalih članica, poslednja reč bi uvek ostajala u rukama Donalda Trampa. Bez izuzetaka.

Takav model drastično menja ravnotežu moći i teško ga je posmatrati kao neutralan ili ravnopravan. Zbog toga se Savet mira sve češće opisuje kao još jedan instrument američke dominacije, a ne kao istinski međunarodna platforma zasnovana na kompromisu i ravnoteži interesa.

Koje će države prihvatiti učešće u takvom telu, koje će u njemu videti priliku, a koje potencijalnu zamku, kao i kakvu će konačnu odluku doneti Moskva, ostaje otvoreno pitanje. Odgovori neće stići brzo, ali je već sada jasno da se iza mirne i pomirljive terminologije odvija mnogo ozbiljnija geopolitička igra, čije će posledice tek postati vidljive.