Kada novinar krene na put uništavanja urođene dobrote koju jedna nacija poseduje, onda moramo obratiti ozbiljnu pažnju na tog novinara. Ne da ga poštujemo, već da odgovorimo na njegove javne optužbe na odgovoran način, braneći dobrotu, bez subjektivizma. Ako to ne učinimo, onda put novinara ne doživljava otpor, ne doživljava korekciju, pati od laži koje se predstavljaju kao istina.

Nedavno sam na Jutjubu naišao na snimak filma hrvatskog istraživačkog novinara Domagoja Margetića koji se pojavljuje na srpskoj televiziji, promovišući svoju novu knjigu.

Umesto da ubedi javnost, osim možda srpske i prosrpske, u vrednost svoje knjige (i zašto bi ljudi trebalo da je nabave), Margetić se pojavio sa užasnom propagandom koja se obično čuje iz hladnih usta plaćenih političkih agitatora ili nekoga ko je spreman da se osveti za neku nejasnu nepravdu koju im je učinio svako, bilo ko ili neko. Svoj nastup na srpskoj televiziji završava nazivajući svih 4,5 miliona Hrvata budalama i idiotima.

Pošto se Margetić nije eksplicitno distancirao od 4,5 miliona Hrvata, sledi da sebe smatra i budalom i idiotom.

U ovom nastupu na srpskoj televiziji, Margetić kaže sledeće:

„Naša najveća greška je bila razbijanje Jugoslavije“.

„Žao mi je što sam učestvovao u tom razbijanju“.

„Jugoslavija je zaista bila Evropska unija pre nego što je Evropska unija (postojala).“

„Da nije bilo razbijanja Jugoslavije, tog tranzicionog procesa, ovi domaći elitisti se ne bi obogatili.“

„U svojoj najnovijoj knjizi želim da suočim sebe i svoje čitaoce sa nekoliko ključnih prelaznih istina: Prvo, nije bilo domovinskog, odbrambenog rata već dogovorenog rata; Drugo, da nismo stekli nikakvu slobodu, jer nismo slobodni niti znamo šta je sloboda niti znamo kako da razmišljamo o slobodi, a kamoli da živimo slobodno... osim onih koji su na margini i autsajderi; Treće, iluzija o našim velikim herojima koji su se, recimo, borili za našu slobodu, a zapravo su obični plaćenici i ratni profiteri, kriminalci... Rekao sam u Zagrebu na promociji moje knjige koga vi slavite, slavite jednog Antu Gotovinu kao nacionalnog heroja, on je bandit, čovek koji je pobegao iz bivše Jugoslavije u Legiju stranaca... koji se vratio u Hrvatsku ne zbog ideala već zbog plate, da se bori, da profitira na krvi, na spaljenoj zemlji i ljudima... Hrvatska je zemlja od 4,5 miliona idiota.“

Postoji snažan osećaj da Margetić koristi titulu istraživačkog novinara kako bi prikrio svoj lični bes i ogorčenost (na nešto ili nekoga) i čini se da je u velikoj nevolji da odvoji svoje subjektivno biće od onoga što bi trebalo da bude objektivno obraćanje javnim pitanjima. Nazivanje svih Hrvata idiotima je klasičan simptom ličnog besa i ogorčenosti. S druge strane, on takođe jasno prikazuje grupe koje su nostalgični za komunističkom Jugoslavijom, podstičući nemire.

Margetić kaže u srpskom televizijskom nastupu da se njegov dokaz o sporazumima o ratu i finansijskoj saradnji između Franje Tuđmana (Hrvatska) i Slobodana Miloševića (Srbija) nalazi u informacijama koje mu je 2007. godine pružila Borka Vučić (umrla 2009). Vučić je bila pouzdani saveznik Miloševića tokom njegove decenijske vladavine u Srbiji 1990-ih. Ona je u to vreme vodila srpsku banku na Kipru i navodno je pomogla zemlji da izbegne sankcije UN koje su joj nametnute kako bi se kaznio Milošević prvenstveno zbog njegovih postupaka u Bosni i Hrvatskoj. Nakon Miloševićeve smrti 2006. godine (u zatvoru MKTJ u Hagu), Vučić je ostala visoka funkcionerka u svojoj Socijalističkoj partiji. Ona je kratko bila predsednica parlamenta 2007. godine. Margetić pominje da je Srbija imala akcije u hrvatskim bankama, Zagrebačkoj banci.

S obzirom na političke nemire u bivšoj Jugoslaviji, vojnu agresiju Srba na Hrvatsku, očekivalo bi se da sve što bi Borka Vučić predstavila Margetiću mora proći profesionalnu, nezavisnu proveru i procenu uz najveće forenzičke detalje (činjenične i političke). Nekako sumnjam da je Margetić podvrgao informacije koje tvrdi da je dobio takvoj proveri – kao što bi novinari trebalo.

On iznosi opšte izjave da balkanskim zemljama, uključujući Hrvatsku, vlada albanska narko-mafija, da se novac od droge pere i pere širom...

Njegovi komentari protiv generala Ante Gotovine takođe ukazuju na mogućnost da je Margetić izgubljen u svom pozivu istraživačkog novinara i da ne bi trebalo da se pojavljuje u javnosti kao jedan od njih u pitanjima hrvatskog Domovinskog rata. Postoje milioni Hrvata koji žive u inostranstvu čije su porodice pobegle iz komunističke Jugoslavije – baš kao što je Gotovina pobegao. Mnogi su se vratili da se bore, braneći Hrvatsku od srpske agresije, dok su mnoštvo ljudi doniralo dobrotvorne fondove i humanitarnu pomoć dok su još živeli u inostranstvu. Nije negativna osobina ličnosti služiti u Francuskoj Legiji stranaca – kako Margetić sugeriše. Ako je Gotovina primao platu kao general u Hrvatskoj, onda je to normalno i zasluženo stanje zaposlenja na poslu koji je očajnički trebalo obaviti. Svaki objektivan i poštovan novinar, osoba, bi priznao tu činjenicu.

Margetić ima drskosti da Gotovinu nazove banditom, a ipak sam Margetić ima lični dosije krivičnih osuda koji nije beznačajan – osuda za korporativni kriminal (2002). Takođe ga je osudio MKTBJ u Hagu za nepoštovanje suda – otkrivanje imena zaštićenog svedoka (lično, ne smatram da ova presuda ukazuje na kriminalni um, jer ljudi imaju pravo da znaju identitet svedoka ako takav svedok svedoči o državnim ili vladinim poslovima); navodno je uklonjen iz nedeljnika „Hrvatsko slovo“ navodno zbog manipulacije troškovima lista.

Istraživački novinari duboko i široko istražuju teme o kojima izveštavaju. Često otkrivaju korupciju i organizovani kriminal, što dovodi do policijskih, krivičnih gonjenja ili javnih istraga. Ponekad će istraživački novinar ponuditi svoja mišljenja o otkrivenim stvarima, ali kada je u pitanju Margetić, čini se da ne pravi razliku između činjenica i svog ličnog mišljenja. Čini se da ide dalje i formuliše svoja mišljenja (zasnovana na nekim otkrićima koja je napravio, a koja mogu, a i ne moraju biti tako crno-bela kako ih on prikazuje) u obliku linča cele nacije samo zato što su neki pojedinci možda počinili osudno delo.

Dok usmerava svoje otrovne strelice na Hrvatski rat za nezavisnost, na hrvatskog generala Antu Gotovinu i, samim tim, na ratne veterane, na hrvatske vlade ili pojedince u njima, na slobodu koja po njemu ne postoji, on sam sebi slobodno i javno skače u usta izjavljujući da u Hrvatskoj nema slobode.

Shvatite to!

U Hrvatskoj postoje najmanje dve slobode: sloboda da se govori gluposti kao što to čini Margetić i sloboda da se iselite iz Hrvatske i živite negde drugde ako vas neka druga zemlja prihvati. Margetić koristi prvu, a ako se posveti drugom obliku slobode, onda će u Hrvatskoj biti jedan manje - kako on sam kaže - idiot.

(Inavukic.com)