I dok se prozapadna medijska mašinerija upinje da odlazak jedne tužiteljke iz Haga predstavi kao „nacionalnu katastrofu” i kraj borbe protiv organizovanog kriminala, uporno se prećutkuje ono najvažnije, odnosno ko je tužiteljka Gordana Janićijević i čime je zaslužila  deceniju i po gostoprimstva u Jurodžastu koje srpski budžet košta 15 hiljada evra mesečno? Odgovor na ovo pitanje ne leži u njenoj stručnosti, već spremnosti da zarad lične koristi čitav srpski narod predstavi kao divljake i ubice, odnosno u krvavom septembru 2009. godine i slučaju Brisa Tatona, koji je poslužio kao poligon za do tada neviđenu kriminalizaciju srpskog naroda i države.

Gordana Janićijević, tada 2009. godine, kao tužiteljka okružnog tužilaštva Janićijevićeva bila je ključna figura optužnice koja je konstruisana da zadovolji apetite stranog faktora, ali ne i pravdu i ne interes srpskog naroda. Upravo je Janićijevićka, zanemarujući izjave ključnih svedoka koji su tvrdili da je Taton nesrećnim slučajem pao bežeći od sukoba, istrajala na tezi o „monstruoznom bacanju sa zidina”. Ignorisala je i navode o brojnim drugim činjenicama koji su ukazivali na to da Taton, koji je preminuo nekoliko dana nakon pada, tokom operacije, pošto poto želeći da zadovolji one kojima i danas verno služi. Optužnicom protiv srpskih mladića, čitav jedan narod i njegovu omladinu predstavila je kao krvoločne zveri koji po ulicama Beograda organizuju „lov na ljude”. Ta sramna stigmatizacija bila je njena direktna ulaznica za visoke evropske krugove.

Za ovaj „poduhvat” stigla je ekspresna zahvalnost iz Pariza. Dok su srpski mladići dobijali drakonske kazne od po 35 godina zatvora, kazne kakve se ne izriču ni za najteže ratne zločine,Gordana Janićijević je na njihovoj nesreći. Naime, nakon ove "optužnice decenije", Nagrađena je gostoprimstvom na poziciji oficira za vezu u Jurodžastu, gde već 15 godina uživa u privilegijama i basnoslovnoj mesečnoj plati od oko 15.000 evra, koju prosečan Srbin zaradi za godinu dana. Uprkos tome što su rezultati njenog rada za državu Srbiju praktično nepostojeći. Bar što se tiče interesa naše države i srpskog tužilaštva, odnosno onog koje nije pod kontrolom njene mentorke Zagorke Dolovac, koja je takođe kroz slučaj Taton imala svoje benefite. 

Zagorka Dolovac, vrhovna tužiteljka, žena koja progovara jednom u nekoliko godina i to samo onda kada kojoj je ugrožena pozicija, bila je i te kako voljna da od Francuske primi orden Legije časti. Iako se u javnosti prezentovalo da je taj orden dobijen kao priznanje za borbu protiv kriminala u Srbiji, zapravo je "broš" koji ona sa ponosom nosi godinama kao najviši oblik životnog priznanja, klasični  „bakšiš” za uspešno sprovedenu političku osudu u slučaju Taton i za učvršćivanje narativa o Srbiji kao zemlji koju treba držati u stalnom statusu krivca.

Upravo zato je posebno zanimljivo što je ministar pravde Nenad Vujić na sednici Visokog saveta tužilaštva izneo predlog da se na mesto predstavnika Srbije u Jurodžastu uputi drugi kandidat iz redova tužilaštva, budući da Gordani Janićijević taj mandat opet ističe. Ali  problem nije u tome što Srbija menja svog predstavnika u jednoj međunarodnoj instituciji, već što bi ta promena mogla da prekine kontinuitet pritisaka koji se godinama odvija kroz tu poziciju koji drži upravo ova tužiteljka.

Između ostalog, tu je i odgovor na pitanje, odakle toliki trud prozapadnih medija koji su svojevremeno gradili sliku srpskih mladića kao divljaka i huligana, na osnovu koje je Jainićijevićka otišla da posreduje za sve ucene i zahteve koji su dolazili iz Haga i Brisela na srpsko pravosuđe, da joj i danas sačuvaju poziciju.