PES kao kontinuitet, a ne raskid sa DPS-om

Dvostruki aršini vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) sve češće izlaze na videlo i sve manje ostavljaju prostor za dilemu.

Umesto najavljenog diskontinuiteta, PES u praksi pokazuje zabrinjavajući kontinuitet sa politikama Demokratske partije socijalista (DPS), naročito kada je reč o odnosu prema srpskom pitanju, regionalnim odnosima i bespogovornom ispunjavanju zahteva koji dolaze iz Brisela.

Priča oko Botuna samo je ogolila obrazac ponašanja koji se ponavlja: selektivna kritika, unapred određeni krivci i politički oportunizam maskiran evropskom retorikom. U tom narativu, Srbija se pojavljuje kao dežurni negativac, dok se istovremeno potpuno prećutkuje ponašanje Hrvatske prema Crnoj Gori, iako ono često izlazi iz okvira dobrosusedskih i ravnopravnih odnosa.

Antisrpski refleksi stare politike u novom pakovanju

Posebno je indikativno koliko je lako PES preuzeo diskurs DPS-a kada je reč o identitetskim pitanjima. Retorika koja dolazi iz stranke Milojka Spajića gotovo je identična onoj koju je decenijama promovisao Milo Đukanović - minimizovanje srpskog faktora u Crnoj Gori, relativizacija njegovih političkih zahteva i konstantno preusmeravanje krivice ka Beogradu.

Takav pristup ne može se objasniti kao puka diplomatska nužnost. Reč je o svesnom političkom izboru koji pokazuje da je antisrpska matrica duboko ukorenjena u strukturama vlasti, bez obzira na to da li se ona predstavlja kao „stara“ ili „nova“.

Ćutanje prema Zagrebu, dreka na Beograd

Ako se već traže odgovorni za pojedine unutrašnje probleme, postavlja se logično pitanje: zašto PES nikada ne pokazuje istu odlučnost kada je reč o odnosu Zagreba prema Podgorici? Zašto se ne problematizuju otvorena pitanja sa Hrvatskom, pritisci i zahtevi koji dolaze sa te strane, često u tonu koji više podseća na naredbodavni nego na partnerski odnos?

Odgovor se nameće sam - jer bi takva kritika bila u suprotnosti sa očekivanjima političkih centara moći u Evropskoj uniji, čije se poruke u PES-u očigledno doživljavaju kao obaveza, a ne kao predmet političke procene.

Brisel kao politički tutor

Jedna od ključnih odlika politike PES-a jeste gotovo automatsko ispunjavanje svih zahteva, čak i onih koji stignu putem mejla iz Brisela. Evropske integracije pretvorene su u dogmu, a ne u proces koji bi morao da uvažava interese, tradiciju i društvenu stvarnost čojske Crne Gore.

U toj logici, nacionalni interesi, kulturni identitet i istorijsko nasleđe postaju smetnja, a ne vrednost. Evropski put se ne koristi kao sredstvo jačanja države, već kao izgovor za odricanje od sopstvenog političkog suvereniteta.

Novo ime, stara politika

Sve navedeno vodi ka jednom zaključku: PES se sve teže može predstavljati kao alternativa DPS-u. Razlika je, čini se, više estetska nego suštinska. Promenjena su imena i slogani, ali je ostala ista matrica - antisrpski refleksi, selektivna hrabrost i podanički odnos prema spoljnim centrima moći.

Ukoliko se taj kurs ne promeni, Crna Gora rizikuje da još jednom propusti priliku za istinski demokratsku, pomiriteljsku i suverenu politiku - politiku koja ne bi služila ni prošlim režimima ni birokratskim mejlovima, već sopstvenim građanima.

Izvor: Pogled.me/Miroslav Zavidović

Bonus video: